Dva mehanizma
Osnovni postupci pružanja prve pomoći
1. Brzo i oprezno vađenje utopljenika iz vode
2. Pregled i procjena stanja utopljenika:
3. Održavanje i prohodnost dišnih puteva:
4. Održavanje disanja i krvotoka:
5. Kisik
6. Sekundarno utapanje i liječenje:
Dva mehanizma
Bez obzira na mehanizam utapanja dominantan fiziološki poremećaj je akutna hipoksija, koja s progresivnom metaboličkom acidozom i hiperkapnijom dovodi do zastoja srca i smrti.
Razlikujemo utapanje u slatkoj i slanoj vodi.
Utapanje u slanoj vodi: Kada morska voda prilikom utapanja dođe u pluća, nastaje razlika u osmotskim tlakovima. Sol velikom brzinom dolazi u krv, a voda u pluća. Zbog toga nastaje vrlo opasan plućni edem.
Utapanje u slatkoj vodi: Kad u pluća uđe slatka voda, poremećaj je obrnut. Slatka voda velikom brzinom dolazi iz pluća u krv. Nastaje hipervolemija. Krv se razrjeđuje i smanjuje se koncentracija elektrolita: natrija, klora, kalcija, magnezija, a zbog hemolize (raspada eritrocita) povisuje se razina kalija.
Bez obzira na mehanizam utapanja dominantan fiziološki poremećaj je akutna hipoksija (nedostatak kisika), koja s progresivnom metaboličkom acidozom (pH krvi je nizak) i hiperkapnijom (povišeni ugljični dioksid u krvi) dovodi do zastoja srca i smrti. Značajno je da oko 10-15% utopljenika umire sa “suhim plućima” jer reflektorno suženje grkljana sprečava ulazak vode u pluća. To se najčešće događa kod mlađih osoba, te u slučaju naglog ulaska u hladnu vodu kad se podražuje živac koji dovodi do suženja grkljana (vagalni refleks).
Osnovni postupci pružanja prve pomoći
Od životne je važnosti znati kako treba postupiti kada dođemo u doticaj s utopljenikom. Važno je ostati smiren i ne oklijevati, budući da svaka sekunda može biti presudna.
1. Brzo i oprezno vađenje utopljenika iz vode
Prilikom klasičnog načina utapanja žrtva u paničnom strahu izvodi nesvrsishodne pokrete rukama kako bi se održala na površini. Pritom se mijenja težina tijela, te povremeno nestaje ispod vode i ponovno izronjava, gutajući znatne količine vode i zraka.
Ulazak već i minimalne količine vode izaziva refleksno suženje grkljana, a nerijetko i suženje bronha, ukoliko voda uđe u dublje dijelove dišnih puteva. Dolazi do vrlo jakih bolova u prsnom košu. Nastala apneja (gušenje i nedostatak zraka) dovode do kašlja. Ponovno otvaranje dišnih puteva izaziva ponovni ulazak vode. Takva borba može trajati i do deset minuta, a pritom valja biti oprezan.
Utopljenik će se spasiocu uhvatiti oko vrata, vukući ga ispod površine. Ako je spasioc slabiji, treba pričekati da se utopljenik umori, pa ga tek onda izvući iz vode. Ako je spasioc slab plivač, onda treba pokušati utopljenika izvući bacajući mu pojas za spašavanje, ili ga izvući na plovilo ili jastuk. Uvježbani spasioc može početi sa oživljavanjem već u vodi primjenjujući umjetno disanje usta na usta ili usta na nos. Utopljenika se izvlači hvatajući ga za ruku, kosu, ispod pazuha.
Sumnja na ozljedu vratne kralješnice zahtijeva stavljanje ovratnika već u vodi, a utopljenik se izvlači tek kad se stavi na dasku ili vakuum-madrac.
2. Pregled i procjena stanja utopljenika:
Ako vitalne funkcije nisu prisutne, valja pristupiti standardnim metodama oživljavanja.
Valja učiniti brz pregled koji je usmjeren vitalnim funkcijama. Gleda se prohodnost dišnih puteva, poremećaji respiracije i cirkulacije. Ako vitalne funkcije nisu prisutne, valja pristupiti standardnim metodama oživljavanja. Utopljenik kod kojeg postoje uredne vitalne funkcije (spontani rad srca i disanja), podvrgava se detaljnom pregledu. Prati se stanje svijesti, mjeri tlak, temperatura. Palpira se puls nad velikim krvnim žilama.
Ako je utopljenik pri svijesti možemo očekivati potpun oporavak. Valja isključiti bolesti ili ozljede koje su mogle biti uzrok utapanju (epilepsija, srčani infarkt). U 15-20% slučajeva uzrok utapanja je akutno pijanstvo. Prilikom skakanja u vodu mogu nastati tupe ozljede trbuha, ozljede glave i vratne kralješnice.
Prema iskustvima američkih traumatologa od trojice spašenih utopljenika s ozljedom vratne kralješnice, dvojica završavaju s kvadriplegijom (paralizom sva četiri ekstremiteta). Valja uzeti u obzir i mogućnost ujeda ili uboda otrovnih morskih životinja.
3. Održavanje i prohodnost dišnih puteva:
Odmah nakon izvlačenja utopljenika na obalu valja pregledati usnu šupljinu. Odstraniti iz usne šupljine mulj, vodu, blato, zubnu protezu. Ako je trbuh distendiran (nadut) okrećemo utopljenika na bok i pritisnemo gornji dio trbuha ili ga obuhvatimo rukama ispod trbuha i podignemo nekoliko puta kako bi odstranili vodu iz trbuha.
Treba odmah pristupiti mjerama oživljavanja (masaže srca i umjetnog disanja). Kod bolesnika u besvjesnom stanju obavezno se mora učiniti endotrahealna intubacija (postavljanje cijevi u grkljan da se lakše ventilira bolesnik i da zaštitimo dišne puteve od ulaska sadržaja iz želuca).
4. Održavanje disanja i krvotoka:
Reanimaciju radimo i nakon 30 min, pogotovo kad je tijelo bilo u hladnoj vodi, jer su rezultati pokazali da i kod utopljenika kod kojih je reanimacija započela tako kasno bilo uspješnih rezultata upravo zbog pothlađenosti organizma.
Osnovni problem kod utopljenika je hipoksija (nedostatak kisika). Zato valja odmah započeti s umjetnim disanjem usta na usta ili usta na nos. Uvježbani spasioc će to raditi i u vodi. Kod skakača postoji sumnja na ozljedu vratne kralješnice. Ne smijemo glavu reklinirati tj. naginjati prema nazad, već je držimo u neutralnom položaju. Masažu srca izvodimo kad utopljenika izvučemo van ili ga stavimo na čvrstu površinu.
Reanimaciju radimo i nakon 30 min, pogotovo kad je tijelo bilo u hladnoj vodi (pothlađeno), jer su rezultati pokazali da i kod utopljenika kod kojih je reanimacija započela tako kasno bilo uspješnih rezultata upravo zbog pothlađenosti organizma. U organizmu koji je u stanju pothlađenosti (niske temperature) usporeni su svi procesi, a mozak treba manje kisika. Zbog toga su veliki izgledi u oporavak takvih bolesnika i nakon odgođene reanimacije.
5. Kisik
Davanje kisika sastavni je dio terapije. Kad je pacijent pri svijesti dajemo kisik putem nosnog katetera. Kod apnoičnih bolesnika (onih koji su bez svijesti i ne dišu), obavezna je endotrahealna intubacija (uvođanje cijevi između glasnica u dušnik). Na taj način možemo priključiti kisik i efikasno ventilirati bolesnika,piše Plivazdravlje
