Edrijan Bežan, istraživač sa Univerziteta Djuk sa višedecenijskim iskustvom, ima fascinantan pogled na ovaj fenomen. On vjeruje da se naša percepcija vremena mijenja zbog fizičkih promjena u mozgu i tijelu kako starimo. Kako objašnjava, postoji razlika između vremena koje mjerimo pomoću sata i vremena koje doživljava naš mozak.
“Vrijeme koje mjerimo pomoću sata nije isto kao vrijeme koje doživljava naš mozak. Vrijeme u našem mozgu je sekvenca slika prirode koje šalju naši senzorni organi”, rekao je on, a prenosi Earth.com.
Kad smo mladi, objašnjava, naš mozak brže prima i obrađuje te slike, a kako starimo proces se usporava zbog fizičkih promjena poput degradacije nervnih puteva, pa imamo osjećaj da vrijeme leti sve brže.
Sindi Lastig, profesorka psihologije na Univerzitetu u Mičigenu, ima drugačiju teoriju.
“Kako starimo, imamo bolje organizovane živote i navike, a manje velikih događaja koje koristimo kako bismo zapamtili vrijeme u našim životima”, rekla je ona.
Zbog manje novih iskustava, naš mozak grupiše slične dane i sedmice.
Zbog toga može da se čini da vrijeme brže prolazi jer ima i manje događaja za pamćenje.
“Brzina kojom obrađujemo slike svijeta oko sebe opada sa godinama zbog fizičkih osobina: brzinom pokreta očiju, veličinom tijela, degradacijom nervnih puteva…”, objašnjava Bežan.
Lastigova nije ubijeđena da je ova teorija potpuno tačna. Ipak, piše Earth.com, istina je možda mješavina ove dvije teorije – naša percepcija vremena mijenja se zbog kombinacija fizičkih promjena u mozgu, ali i načina na koji doživljavamo stvari kako starimo, prenosi Telegraf.
