Uroš (25) je do prije pet mjeseci bio običan momak, poput bilo koga od nas. Generacija koja pokušava da utaba za sebe put u ovom beznađu. Kada je shvatio da nema mogućnosti da nastavi studiranje, odlučio je da skupi kintu za kruzer i aplicira. U međuvremenu je životario, radio poslove koje vjerovatno nikada ne bi ni pomislio da će raditi, ali sve zbog višeg cilja.
– Posao u kancelariji mi ništa ne predstavlja. Nisam htio da radim za 250, 300 evra i budem vezan za prostoriju, jer cijeli život vozim bicikl. Trebalo mi je akcije, i znao sam kako to da dobijem – počinje Uroš svoju priču.
Odradio je ljekarske preglede, sakupio svu dokumentaciju i čekao. Za njega, iščekivanje je trajalo kao vječnost pa se tokom razgovora nekoliko puta prisjetio koliko mu je nervoze stvarala misao da je još uvijek na listi čekanja. Danima, mjesecima se odužio njegov odlazak i čekanje poziva, koji je došao kada se najmanje nadao.
– Blejim jedan dan u parku i zvoni mi telefon. Kažu mi da budem za dva dana na Aljasci. Odmah sutradan sam sjeo u avion i krenuo – počinje Jelić svoju priču, dok se u pauzama javlja ljudima koji prolaze ulicom, potpuno opušteno, kao da je rođen tamo.
Dolazak na kruzer
Prvih mjesec dana ujedno su i najgori. Prvi put se vozio avionom, a nekoliko sati poslije toga ušao je na kruzer. Čitav mjesec mučila ga je morska bolest dok se nije navikao na otvoreno more, i život koji nemilosrdno lomi i jača one koji se odluče da plove svijetom.
Po dolasku rečeno mu je šta da radi. Za tren oka je zaboravio na život koji je vodio u Srbiji, i to mu je i dalje veliki trip. Drugi mu pere odjeću, sprema hranu i brine o kabini. Zato je izgubio osjećaj o stvarnom životu u kom ipak o svemu mora da vodi računa. Ali, kruzer je ono što mu je trebalo da se trgne.
– Na kruzeru radim kao fotograf i snimatelj, i najviše me ubija to što stalno moram da budem tu. Nasmijan po čitav dan, i spreman da prodam sve što od mene traže. Inače, najveća obaveza kada dođeš na posao je da se prijaviš da si tu, i da se na kraju dana odjaviš, jer se o tome baš vodi evidencija – objašnjava momak porijeklom iz Ivanjice.
Međutim, koliko god naivno zvučalo fotografisanje putnika, Uroš mora da radi i kao prodavac jer, kako kaže, sve se svodi na to da li umiješ da zaradiš pare. Nema slobodan dan, a kada dobije nekoliko sati off, onda ih provodi u teretani, ili jednostavno kulira na terasi. Vjerovatno će mnogi pomisliti zašto ne ode u sobu da spava, ali to je manje interesantno, prenosi noizz.rs.
– Kabina ima dva kreveta, WC i televizor, sve to zbijeno u osam kvadrata. U njoj samo prespavaš, nemaš šta drugo da radiš. Nema razloga da tu provodiš vrijeme jer su na brodu svi gosti u gasu. Nasmijani su, nema onih ortaka iz kraja koji na svako pitanje odgovaraju istim tonom, bez ikakve radosti i raspoloženja. Od kada sam došao nijednom nisam bio nervozan. Ali, sve u svoje vrijeme. Prošlo je tačno pet mjeseci ugovora, od osam, i to je dovoljan period da štošta počne da ti nedostaje – iskren je Uroš.
Na kruzeru hiljadu ljudi radi deset sati dnevno, a spava pet. I svi su različiti sa svojim pričama. Neke su opasno lude, jedni su pobjegli od nekoga, drugi nemaju nikoga, ali su svi zajedno našli lijep posao, platu, stan i hranu. Izolovanost te natjera na mnoga iskušenja, ali Uroš nikada nije imao loša iskustva sa kolegama jer, kako kaže, trudi se da bude izvan svega.
– U svom poslu ne zavisim od mnogo ljudi, imam nekoliko kolega koji su manje-više okej. Neki su srećni, neki nisu. Ko nije, ide kući pre roka, jebi ga.
A šta kada nisi srećan?
Tačka pucanja
Došao je taj peti mjesec, a Uroš počinje da se lomi. Sve što ste slušali o osjećanju izolovanosti i otuđenosti počinje da se ostvaruje, hiljade nepoznatih lica svakog dana zahtijevaju da budeš na visini zadatka, a Urošu je samo jedno na pameti, da zapali kući.
– Život na brodu zahtijeva žrtvu, jer bukvalno mijenjaš život za pare. Nemojte da lažete sebe, jer kruzer nema nikakve veze sa pravim životom. Zatvoren si, i oko tebe je beskrajno prostranstvo. Nemaš gdje da pobjegneš. Ja sam upao u krizu poslije pet mjeseci jer mi je bilo preko glave i posla, i nespavanja, i foliranja da gosti ne izvale da sam umoran ili nervozan, jer ipak radiš sa njima i moraš da im pružiš najbolje iskustvo. Užasan mi je osjećaj da nemam slobodu! Ne mogu da izvozim bajs negdje na vrh planine, prošetam… Muka ti je od pravila.
Ipak, nijednog trenutka nije zaboravio zašto je krenuo u plovidbu, pa samim tim nije dozvolio da ga mračna razmišljanja pokolebaju. Bez obzira na to koliki stres da prolazite, u društvu je uvijek lakše, a Uroš je utjehu pronašao u tome što nikad nije sam.
– Mnogo nas je pa se utješim. Ipak i tada pomisliš “zajebi sve, idem kući”. Taj momenat je važan da nađeš sebi hobi. Odeš u teretanu, igraš PlayStation, nađeš djevojku, ne znam… Svako ima svoj način da prevaziđe krizu. I dalje sam na brodu, imam platu dovoljnu da sebi obezbijedim kvalitetan život na kopnu i šta ćeš više? “No money, no honey” što bi rekli ovi moji ovde.
Pored društva i porodice, nedostaju mu izlasci i slobodni dani. Iako je na kruzeru odmor samo nedostižni san, Uroš kaže da nikada ne bi rizikovao da izgubi mogućnost plovidbe okeanima. To znači da se u potpunosti odrekao alkohola i drugih poroka koji su na brodu prisutni kao i na kopnu. Svi zaposleni na kruzeru u slučaju nesreće rade alko-test, kako bi se utvrdilo da li su bili pod uticajem opijata. Često se desi da neko baš na taj način dobije šut kartu, ali Uroš zna svoje prioritete.
– Ne moraju ništa da me plaćaju, došao sam zbog avanture i dovoljno je da me vode na sva moguća mjesta. Brate, vozio sam bicikl preko mosta u San Francisku, nešto o čemu sam sanjao kao klinac. Imam nekoliko ortaka koje sam upoznao na kruzeru i često sam sa njima. Jednog dana kada mi sve ovo bude dosadilo, napravio sam dovoljno prijateljstava da uvijek mogu da se opredijelim za nešto drugo. Neko će ti uvijek reći da je na kruzeru sranje, ja sam tu i dobro je, ali nije za svakoga – zaključio je Jelić.
