Na portalu azra.ba osvanulo je još jedno pitanje za psihoterapeutkinju Djedović. “Moj brak oduvijek je bio mirna luka. Pomalo dosadan. Ali, čitav život sam posvećen znanosti, tako da me to nije previše zamaralo. Sada imam pedeset, a prije tri godine u naš tim je došla jedna mlada znanstvenica. Brzo smo se zaljubili i počeli vezu. Kod kuće sam svakako provodio malo vremena, tako da se nisam morao pravdati. Napokon mi je bilo lijepo u životu i konačno sam mogao baš biti sretan.”
Prošle godine, muškarac koji piše dr. Vahidi, kaže da je primijetio na supruzi da je zadovoljnija, ljepša, veselija, a jednog dana mu je rekla da ima ljubavnika, piše “Večernji.hr“.
“Znala je i da ja imam vezu, ali o tome nikada nije govorila. Osjetio sam ljubomoru, ali nisam imao pravo prigovoriti joj. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, kriomice sam gledao svoju ženu, gledao kako se sprema za drugog i kako je sretna zbog drugog. Prije tri mjeseca, na jednom rutinskom pregledu saznao sam da bolujem od rijetkog oblika karcinoma i da ne znaju koliko mi je života ostalo. Moja ljubavnica je rekla da joj je žao i to je bilo sve. Moja žena je saznala od moje sestre i ponovo se posvetila meni. Međutim, nije prestala viđati se sa svojim ljubavnikom. Tek sada vidim što sam imao pored sebe i žao mi je što je to tako, ali ne sviđa mi se što ju dijelim.Želim da ovo vrijeme što mi je ostalo budem s njom i samo s njom. Hoće li biti sebično da tražim da ga ostavi i ispuni mi posljednju želju u životu?”
Kolumnistica odgovara: “Je li bilo sebično zanemariti ženu i naći drugu? Je li bilo sebično posvetiti se znanosti, a ne posvetiti se obitelji? Sada, kada ste jednom nogom u grobu, počeli ste misliti o njoj. Jer, vi ćete umrijeti, a ona će i dalje živjeti sretno. Čak joj više nećete stajati na putu. Oprostite mi što ne suosjećam s Vama i činjenicom da ćete umrijeti. Jer, svi ćemo na kraju, zar ne!? Neko prije, neko kasnije, ali, Bože moj! Nije pitanje hoće li biti sebično, jer ste, svakako, sebični, pitanje je zašto se ljudima, kada shvate da su prolazni, tek onda otvore vidici i tek bi tada počeli živjeti. Ali, kasno Marko na Kosovo stiže.
Ne znate koliko vremena još imate, kažete, ali iskoristite ga tako što ćete se iskupiti. Budite prijatelj svoj ženi, recite da se kajete za ono što ste učinili i tražite oprost. To znači i da razgovarate sa samim sobom i sebi oprostite, također. Očito je da niste bili zadovoljni takvim životom, ali ovo vremena koliko Vam je ostalo proživite kao čovjek. Otpustite prošlost, jer nazad nitko ne može. A ni naprijed. Imate samo sadašnji trenutak, a bar Vi možete shvatiti šta znači taj trenutak. Šta znači živjeti još jedan dan. Okej, živjeli ste tako, ali sada je to iza Vas.”
Dr. Djedović savjetuje muškarcu s problemom da napravi sam sebi situaciju da uživa u ostatku života.
“Ako Vam je stalo do Vaše žene, razgovarajte s njom. Recite da biste voljeli da ona bude sretna i pitajte je što ju usrećuje. Ne namećite joj osjećaj krivnje za svoju smrt time da Vam ispuni posljednju želju! Možda bi to ona i učinila, ali kažem Vam da s ovog svijeta odete kao čovjek. Pokušajte Vi njoj ispuniti neku želju koju ima odavno. Očito je da se kajete, ali čineći njoj ugodne dane, činit ćete i sebi. Makar ćete ostati u najljepšem sjećanju. Znam da ovo nije utješno, ali tu utjehe nema. Zapravo, svo mi znamo da ćemo umrijeti jednog dana, ali često se ponašamo kao da smo besmrtni. Okrenuti smo materijalnim stvarima, a sa sobom samo možemo ponijeti svoje emocije. Što su ljepše, lakše ćemo otići. Nećemo žaliti, jer ćemo otići ispunjeni. Jedino ljudi koji žive kvalitetno, koji su posvećeni sebi i drugima i koji život žive punim plućima, ne boje se smrti. Strah od smrti imaju ljudi koji protrate život i ne žive onako kako bi htjeli. Koliko nas je iz straha od promjene propustilo životnu priliku? Nažalost, Vi ste propustili priliku da budete odgovorni prema sebi i svojoj ženi, ali još ste živi. Nemate više vremena da se kajete za ono što jeste ili što niste učinili. Imate vremena da sebi oprostite, jer ste mislili tada da tako treba ili niste znali drugačije, te da ispravite ono što se ispraviti može. Recite dragim ljudima koliko ih volite i da ćete sve učiniti da ih usrećite. Usrećujući drage ljude, usrećujemo i sebe i bivamo ispunjeniji. Možda ćete uvidjeti kolika je to blagodat i možda ćete zažaliti što niste takvi bili oduvijek, ali biti čovjek makar jedan dan je vrednije nego ne biti ništa, a imati vječnost.”
