„Hladno je, vlažno, sunce se ritko vidi, ljudi nisu baš pristupačni, ali opšti utisak odaje stabilno društvo i uređenu državu. Još se nisam prihvatio učenja jezika, pa mi je zasad najveći problem previše slobodnog vremena. Počinjem raditi 1. februara, a posljednjih 10 godina mi je radni dan u prosjeku trajao 16 sati. Ovaj višak slobodnog vremena mi je svojevrsni šok. Ne znam šta da radim s njime i kako da ga ispunio“, kaže Franko.
I kada uskoro počne da radi u firmi za instalaciju ventilacijskih i klima sistema, radni dan će mu biti upola kraći, a plata četverostruko veća od one koju je imao u Hrvatskoj.
Osim što je vodio većinu posla u firmi jednog privatnika, morao se baviti raznim obavezama koje mu nisu bile u opisu radnog mjesta.
Rijetke slobodne dane koje bi povremeno dobivao, većim je dijelom morao da ih potrošii na riješavanje papirologije i raznih dozvola. Bilo je godina kada uopšte ne bi dobio godišnji odmor, a u najboljim slučajevima “gazda” bi ga nagradio s 5-7 dana koje bi mogao provesti s porodicom.
„Iako mi je do radnog mjesta trebalo tri i po sata vožnje trajektom i kombijem, zbog prirode posla sam stalno noćio na ostrvu. Tako da su posljednjih deset godina djeca praktički odrastala bez mene, iako sam bio jako blizu. Sada sam hiljadama kilometara daleko od njih, ali paradoksalno je da je situacija ista kao i kad sam bio udaljen samo 50 kilometara. Umorila su me lažna obećanja da će se stvari promijeniti. Kada se osvrnem čudim se što sam toliko dugo trpio izrabljivanje. No, kao i većina Hrvata koji imaju djecu i kredit, nisam mogao birati, morao sam čuvati posao, jer se novi teško nađe – nastavlja Franko u ispovijesti za “Splitski dnevnik“.
