Priča počinje 1956, piše “Magazin“.
Mladi bračni par, Momčilo i Marija Zlatić, je emigrirao iz Srbije u Australiju te godine. On je bio stolar, a ona je bila domaćica.
Život je bio dobar. Ubrzo su dobili iseljeničku vizu
18 mjeseci kasnije…
Marija je dobila pismo u kojem joj javljaju da je njena majka bolesna. Ona se vraća nazad za Srbiju kako bi brinula o njoj.
Marija nije ni slutila….
Nije mogla ni da pretpostavi da će to biti posljednji put da vidi Australiju i Momčila. Ne zna se zašto joj je odbijen povratak u zemlju. Pisma su redovno stizala i tako je mladi bračni par održavao brak.
Pisma su stizala sve rijeđe, a na kraju i prestala da stižu…
Marija je nastavila da živi od jako male penzije koju je primala, u maloj kući u šumi. Komšije su rado pomagale ovu dobru baku, koja sada ima 86 godina.
Počele su da kruže glasine o njenom mužu…
Marija je čula priče kako je Momčilo zaradio lijep novac u Australiji i da ima novu ženu i porodicu tamo. Na kraju je odlučila da to i sama otkrije, kako bi se smirila. Ispostavilo se da su glasine tačne.
Također je saznala i da joj je muž pre…uo.
Momčilo je napustio ovaj svijet 2011. Pošto se nikada nije razveo od Marije, ona je postala nasljednica njegovog novca.
Naslijedila je preko pola miliona australijskih dolara. Marija je novac odlučila da da komšijama koje su brinule o njoj.
Njene riječi će ostati zapamćene: “Šta će mi pare? Treba mi samo parče hljeba, voda i drva za zimu. Sigurno je da mi ne trebaju pare tamo gdje idem.”
