Jedno istraživanje je analiziralo posljednje izjave ljudi koji su osuđeni na smrt i zaključilo da više nego bijes ili strah, u njihovim riječima se prije kriju pozitivne emocije, od ljubavi do kajanja, piše “Red info portal“.
Kakve se to misli javljaju, a izražavaju posljednjim riječima prije oproštaja od života? Ovom temom bavili su se pisci, pjesnici, slikari i muzičari, ali i naučnici i psiholozi. I to ne riječima onih koji su došli do kraja svog života prirodnim tokom, već osuđenika sa smrtnom kaznom: ono što se krije i što se izražava u posljednjim riječima ne može a da se ne odnosi na velika i duboka pitanja o egzistenciji, ali prije svega na apsurd i nelogičnost varvarstva smrtne kazne.
Trenuci suočavanja sa smrću imaju poseban značaj, a riječi koje se tada izgovore su detektori signala najintimnijih potreba ljudskog bića. Zbog toga nije lako analizirati ih sa naučne tačke gledišta. Međutim, postoje katalozi ‘posljednjih izjava’. U posljednjoj fazi pogubljenja u SAD-u osuđenicima na smrt se dozvoljava da kažu posljednje riječi, a zapisnici se objavljuju nakon izvršenja. U Teksasu se ove izjave čuvaju u arhivi; dvojica istraživača sa Univerziteta u Majncu (Njemačka) su pregledali studije o ovoj arhivi radi razumijevanja psiholoških i emotivnih mehanizama koji se pokreću u ljudima koji se suočavaju sa smrću, od koje ih dijele sati, minuti, sekunde.
Oni su se već bavili ovom temom, ali na drugačiji način: analizirali su tekstove koristeći program koji broji korišćene riječi i razdvaja ih u različite lingvističke i psihološke kategorije. Od 527 osuđenika na smrt između 1982. i 2015. godine samo 119 je odbilo da dâ posljednju izjavu. U prosjeku, izjave su sadržale oko 104 riječi, a u rečenicama su preovlađivale riječi koje znače pozitivne emocije: u prosjeku, njih ima 9,65 %, u odnosu na 2,65 % izraza kojim se izražavaju negativne emocije.
Najčešće su se koristili glagoli u prošlom vremenu, zamjenica prvog lica jednine a izrekao se mali broj riječi vezanih za temu smrti. Riječ koja se najčešće izgovarala je ‘ljubav’, ali i riječi poput ‘nezadovoljstvo’, ‘porodica’, ‘Bog’, ‘nada’, ‘čežnja’, ‘izvinjenje’, što je i zapravo jedino što se na kraju računa.
Analizirajući istu arhivu i uzimajući u obzir kvalitet umjesto kvaniteta sadržaja, izdvojile su se teme koje se najčešće prožimaju u tektovima: ljubav, kajanje, izjave o nevinosti, vjera u život poslije smrti, izjave protiv smrtnih kazni. Velike kategorije u koje posljednje izjave osuđenika mogu da se svrstaju, a koje su se izdvojile tokom jednog drugog istraživanja, jesu osjećanja (70%), duhovnost (56%), i na kraju izražavanje nezadovoljstva i upućivanje izvinjenja porodici žrve (37%).
Mada većina nas smrt povezuje sa strepnjom, strahom i patnjom, kada nastupi trenutak opraštanja od života, čini se da su osjećanja mira i spokoja ona koja prevagnu. Štaviše, istraživanjem u kojem su se poredile riječi ispitanika od kojih se tražilo da zamisle situaciju suočavanja sa smrću uslijed bolesti i riječi koje su izrekli pravi bolesnici, pokazalo se da je zamišljena smrt mnogo mračnija od one stvarne.
Ovo su pitanja koja stavljaju pod reflektor mnogo toga, pa i apsurd smrtne kazne. Kako ga je u jednoj rečenici opisao jedan sveštenik koji je prisustvovao velikom broju pogubljenja u Teksesu: ‘Kako to država koja ubija ljude podučava društvo da je ubistvo pogrešno?‘ Da li su ljudi oni koji treba da sude, i da li je i u kojoj mjeri bilo čiji život u ljudskim rukama?
