Dječak je i sada u krhkom tijelu, ali, kad gura kolica do vrha puna šljunkom, svjedoči da je odrastao čovjek iako mu je tek 22. Potamnio od prvog proljetnog sunca, jer već dvije godine, od kada se osamostalio, kad ugrije ili temperatura padne ispod nule, zarađuje sebi za život. Taj život dala mu je Jasmina, bar tako piše u Izvodu matične knjige rođenih, a sve ostalo za njega je samo svjedočenje koje je slušao u domu za nezbrinutu djecu ili saznao prisluškivajući kroz ključaonicu u sobi hranitelja koji su se brinuli o njemu.
“Često sam razmišljao kako bih volio da je upoznam i pitam zbog čega me je ostavila, kako je mogla to da uradi. Svako na ovom svijetu zaslužuje da ima roditelje”, priča Stefan koji je život proveo po domovima i hraniteljskim porodicama.
O Jasmini zna samo iz priče, a o ocu nije čuo nikada ni riječ. Iz razgovora je saznao da ga je ostavila u šabačkoj bolnici i bez riječi nestala. Nikada ga nije potražila niti se raspitivala da li je živ.
“Čuo sam da je ona bila alkoholičarka i nije htjela da me gaji, pa me je ostavila. Priča se i da ja nisam Dragutinov sin, da je to napisano samo da ta rubrika ne bude prazna. Uvijek sam želio da vidim svoje roditelje, da ih upoznam, a najviše bih volio da znam da li imam brata ili sestru”, priča Stefan koji čak ne zna ni ko mu je izabrao ime koje lijepo ide uz prezime Stevanović.
Volio bi da im oprosti, ali ni sam ne zna kome i kako. Možda, kada bi imao neku olakšavajuću okolnost za Jasminu, Dragutina, ili te neznance koji su u njegov život ušli bez pitanja.
“Često sam razmišljao da je potražim. Prvo bih je pitao zašto me je rodila. Kad neko rodi dijete, on treba da se brine o njemu, da ga odgaji i izvede na put, a ne da ga odbaci. Teško je to oprostiti. Najbogatiji je čovjek koji ima roditelje sa kojima može negdje da ode, na more, u prirodu, kada ima svoj dom. Ja nemam ništa od toga. Volio bih da imam brata ili sestru, da ih zagrlim, da i ja znam da imam nekog svog. Zamisli kako je to kad imaš rođenu majku, a ja ne znam kakav je taj osjećaj”, priča ovaj dječak prerano sazrio za svoje godine, piše “Blic“.
Iz šabačke bolnice prebačen je u dom za nezbrinutu djecu. Socijalni radnici i drugari slične sudbine bili su njegova porodica do desete godine. Da su ga roditelji ostavili shvatio je kada je došao u hraniteljsku prodicu, jer je tada vidio da druga djeca imaju mamu i tatu.
“Sjećam se da sam plakao kada je ta žena došla u dom po mene. Bio sam mali, nisam ništa znao. Oni su me prihvatili i zavoljeli. Ponašali su se prema meni kao da sam njihovo dijete. Skoro da nije bilo razlike između njihova dva sina i mene. To je jedna divna porodica”, priča o Andrićima kod kojih je bio do nedavno.
U Šapcu završio Školu primjenjenih umjetnosti
Nikada nije imao dovoljno snage i hrabrosti da potraži adresu na kojoj je u dokumentima prijavljena njegova majka. Nija znao kako da ode, niti je imao sa kim. U međuvremenu je čuo da je majka umrla, ali nikada nije saznao da li je to istina.
“Ako je to tačno, volio bih da znam gdje je sahranjena i da odem da joj zapalim svijeću nedjeljom ili za praznik. Ne znam ni da li je otac živ i ko bi taj čovjek mogao da bude”, priča.
U Šapcu je završio Školu primjenjenih umjetnosti, smjer grnčar. Prije dvije godine počeo je da radi u šabačkoj građevinskoj firmi “Tes”. Vlasnik Dragoljub Milutinović i njegova supruga Svetlanka, poznati kao veliki humanisti, pored plate, obezijbedili su mu smještaj.
“Ja sam se sa gazdom dogovorio da svakog mjeseca odvajam po 150 evra na štednu knjižicu da jednog dana kupim stan. Oni su predivni i ja sam im zahvalan, ali ako se nešto dogodi, ja neću imati gdje da živim. Želio bih da i ja imam nešto svoje, krov nad glavom. Bog me je pogledao, omogućio mi da se odgajim i školujem, ali mi je dao da se mučim cijeli život jer nemam nikog svog i ništa svoje. Želio bih da se oženim i imam svoju prodicu. Kuća mi je potrebna da bih imao gdje da živim, ali novac nije bogatstvo.
Djeca su najveće bogatstvo. Ja moje dijete ne bih nikada ostavio. Ja bi svoje dijete volio i brinuo se o njemu. Kad ostanem sam, sjetim se moje majke i rasplačem se. Ja tako nešto nikada ne bih uradio”, priča ovaj mladić koji je ostavljen kao beba.
