Kada su njih dvojica ušli u džamiju, ljudi koji su već bili u džamiji osjetili su ružan miris. Odmah su shvatili da je taj čovjek pijan ušao u džamiju i počeli su da viču na njega i da ga gađaju cipelama. Šejh je stao u njegovu odbranu, jer se osjećao krivim zbog toga što ga je doveo u džamiju. Imam džamije je uspio smiriti ljude, a onda je zamolio čovjeka da napusti džamiju i da dođe drugi dan, kada se okupa i kada bude trijezan. Međutim, on je odbio izaći iz džamije. U tome je nastupilo vrijeme akšam -namaza i pijani čovjek je stao u prvi saff, dok su se ostali klanjači udaljili od njega da im ne bi smetao ružan miris alkohola. Nakon što su klanjali namaz i predali selam, primjetili su da je onaj pijani čovjek ostao na sedždi i nije se dizao. Mislili su da je to zbog pijanstva, pa je šejh prišao, prodrmao ga i zovnuo da ustane, ali se on nije odazivao niti pomjerao. Taj pijani čovjek je ispustio svoju dušu i umro prilikom svoje prve sedžde u životu.
Bio je to prizor koji je rasplakao prisutne džematlije, a jedan od njih je prišao šejhu i rekao: ”Šejh, ja toliko i toliko godina klanjam i molim Allaha za Džennet, a ovaj je prvi put ušao u džamiju i to pijan, i preselio na Ahiret na sedždi.” To je Allahova volja i to je jasna poruka i pouka da se niko od ljudi ne može umiješati između čovjeka i njegovog Gospodara, niti može znati je li neko džennetlija ili džehennemlija, pa makar taj čovjek svojim izgledom i trenutnim stanjem odavao velikog griješnika. To je Allahova volja, i On, ako hoće, spasit će svoga roba džehennemske vatre i otvoriti mu vrata pokajanja i oprosta, makar i nakon dužeg vremena koje je proveo u griješenju, piše “Saff“.
