Odlučio sam da više neću bježati od sebe. I to je dio moje ličnosti, moje prošlosti. Ako to ne možeš prihvatiti, to nije dobro. Odlučio sam to reći jer sam se tako konačno oslobodio.
Tako je u otvorenoj ispovijesti za 24sata varaždinski kanuist Emil Milihram (36) počeo govoriti o svojoj ovisnosti i liječenju od alkoholizma.Emil se nedavno okitio šestim naslovom europskog prvaka u kanuu. I to nakon što se tri godine uopće nije natjecao. Tri godine u kojima je došao blizu dna, osvijestio se, a zatim pobijedio tešku ovisnost.
– To je tabu i mnogi sportaši se boje se da će biti osuđeni ako to kažu naglas i sramota ih je – govori Milihram te ističe da je u tom trenutku vrlo važno ne izgubiti svijest o problemu.
– Na tom putu su česta dizanja i padanja. To je zeznuto. Ako padneš, moraš si oprostiti i krenuti dalje. Ne smiješ izgubiti svijest o tom problemu jer, kad odustaneš, onda je gotovo. Iz života moraš izbaciti rizične faktore i razmišljati zašto to radiš. Uz cugu postaješ labilan i sve je područje visokog rizika. Treba se toga čuvati – dodao je.Kad sam se probudio u bolnici… dno!
Patio je njegov privatni, društveni i sportskih život.
– Skroz sam propao, ne samo na sportskom planu nego u psihičkom, socijalnom, emotivnom dijelu. To nije bolest koja te samo fizički sroza – napominje.
‘Bio sam ovisan o alkoholu, čak triput bio u bolnici, padao sam’
U najtežoj fazi alkoholizma pio je i do pet litara vina na dan i oko Nove godine 2017. dotaknuo je samo dno života.
– Problem je da nisam ništa jeo tjednima. Alkohol je bio centar svega, smisao, razlog da živim. Trenutak u kojem sam shvatio da je totalna frka: probudio sam se na bolničkom Odjelu za interne bolesti usred alkoholne krize. U svakoj ruci infuzija i osjetio sam onaj mračan prizvuk da je kraj tu. Ako nije tu, da je milimetar do kraja. Osjetio sam blizinu smrti – govori Emil.
Liječnici su mi rekli da mi je gušterača oštećena, jetreni nalazi su bili katastrofalni, krvna slika loša i tad sam se odlučio zainatiti se, priča Emil.
Tad je kod njega proradila snaga volje.
– Odlučio sam, da i atomska bomba padne na Varaždin i da jedini preživim, da ostane blizu mene brdo cuge, neću piti. U tim trenucima ta nit koja me vezala za život bila je čamac. Da nije bilo čamca, progutao bi me mrak sto posto – ispričao je Milihram, kojem su tad mukotrpni treninzi bili jedna vrsta rehabilitacije.
Emil je u čamac sjeo s osam godina i odmah se zaljubio u kajak-kanu, sport koji ga je jednako smirivao i donosio uzbuđenje.
– Trenirao sam i košarku, no kajak-kanu sport bio je nešto totalno drukčije. Nudio mi je veliko područje istraživanja. S jedne strane me taj sport smiruje jer si u prirodi i sam na rijeci, a s druge strane ‘puca’ te adrenalin. To me zadržalo u ovom sportu 28 godina. Odmah na početku shvatio sam da na svakom treningu moram davati više od 100 posto – rekao je Milihram.
Trenirali bez čamca, vesla, svjetla…
Prvi je ozbiljniji rezultat ostvario 1997. u Austriji, gdje je na generalnoj probi za Europsko juniorsko prvenstvo bio treći.
– Tad se vidjelo da sam spreman za velike stvari. Naravno da ne bih uspio da nije bilo podrške roditelja, koji su dobrostojeći.
Veslao je za Kajak kanu klub Varteks.
– Baka mi je na šivaćem stroju šivala šuškavac, imali smo kacige iz kućne radinosti, koje su bile vrlo nesigurne. Čamci su bili teški, a vesla drvena. U takvim uvjetima bili smo entuzijastični. Teretana je bila improvizirana. Utege su dečki napravili tako da su u velike prazne konzerve stavili beton i nabili željezne šipke. Svjetla nismo imali nego smo upalili svijeću i ogledalo je reflektiralo svjetlost – prisjetio se Emil.
Ipak, on je nastavio mljeti europsku i svjetsku konkurenciju. Od početka 2000-ih osvojio je šest europskih naslova, šest svjetskih naslova i jedan svjetski juniorski.
– Trudio sam se krvavo. Samo sam išao iz sljedećeg u sljedeći projekt. Ni na jedno prvenstvo nisam došao da budem peti ili deseti nego da osvojim – dodao je Milihram, koji je čak 13 puta proglašen najboljim sportašem Varaždina.
Iza njegovih uspjeha stajao je mukotrpan rad. Svaki dan bi se Emil probudio u 7 sati i dnevno na Dravi prošao od 20 do 30 kilometara, a otišao bi spavati u 21 sat. U tome je izgorio i odao se poroku, alkoholu. No kad se digao s dna, dnevno je na vodi prelazio 30 kilometara, a samo za jedan cilj: da pobijedi ovisnost i ostvari vrhunski sportski uspjeh. U tome je uspio osvojivši zlato na Europskom prvenstvu u Sloveniji prošli tjedan.
– Nadam se da će moj primjer poslužiti mladima kao velika pouka. Također primjer mladima da, ako nešto jako želiš, nema toga što te može zaustaviti. Sretan sam zbog mnogih čestitki. Posebno me dirnula poruka jednog slovenskoga kanuista koji je svojem sinu objašnjava da je sa mnom veslao – istaknuo je Milihram, koji je do šestog europskog zlata stigao u vrlo skromnim uvjetima – sa stipendijom Grada Zagreba od 2800 kuna mjesečno.
Slijedi obrana diplomskog
– Bilo je trenutaka kad sam si kupio tjesteninu i stavio malo vrhnja gore. Naravno, kupovao sami si i bolje namirnice, no sve to ostvario sam u vrlo skromnim uvjetima. Ništa me nije pokolebalo jer sam imao samo jedan cilj. Zahvalan sam Hrvatskom kajakaškom savezu na podršci, Kajak kanu klubu Končar i treneru Stjepanu Perestegiju – rekao je 36-godišnjak, koji je blizu diplome na Međimurskom veleučilištu.
Slijedi mu obrana diplomskog rada pod nazivom “Psihofizičke kontraindikacije pretreniranosti u sportu”.
– Sretan sam što nisam zanemario obrazovanje. Mnogi sportaši nemaju ni srednju školu završenu. Radim u tvrtki koja se bavi izradom čamaca za kajak i kanu i vrlo sam zadovoljan jer mene rad spašava.
Ima li u njemu još motiva za europske i svjetske medalje?
– Ono što sam sad napravio graničilo je s ludošću. To se dugoročno ne može raditi. Taj asketski način treniranja. To je bilo ludo – zaključio je,piše 24sata.hr
