Nakon što je shvatio da ne poznaje svoju suprugu, muž je savjet potražio od registrovane psihoterapeutkinje Tončice Šiškov, koja vodi privatnu psihoterapijsku praksu u Zagrebu.
Poštovana Tončice,
Savjet koji tražim vezan je uz moju suprugu. U skladnom smo braku već gotovo dvadeset godina, a u vezi od srednjoškolskih dana. Dobro se poznajemo. Ili je bolje reći da sam mislio da se poznajemo. U posljednje vrijeme primjećujem da jedna njezina osobina, koja mi se nikada nije sviđala, izbija u punoj snazi. Ona je uvijek bila konzervativnih nazora, pa i imala neke čudne izjave o tome da se bijelci i crnci ne bi trebali vjenčavati i slično. No uvijek je to bilo u nekim polušaljivim razgovorima u društvu, nikad to nisam shvaćao ozbiljno. Otkad je u Europi započela izbjeglička kriza, o toj temi u društvu se više priča. Osjećam se kao da su mi se odjednom otvorile oči, kao da tek sad vidim stvari koje su mi cijelo vrijeme bile pred nosom. Primjerice, na tržnici izbjegava kupovati kod prodavača koji su Romi, a u nekoliko navrata sam uočio da doslovno forsira da prijeđemo na drugu stranu ulice kada ugleda osobe koje izgledaju kao Arapi. Kad god vidimo žene u islamskoj odjeći, ima neumjesne komentare o terorizmu. Nedavno smo nešto neobvezno razgovarali o budućnosti naših kćeri, pa je mrtva-hladna izjavila kako ne može zamisliti da se neka od njih uda za muslimana. Nekoć bih tako nešto odbacio kao neuspjelu šalu, no sad mi nije smiješno. Sram me je, pogotovo kad zamislim da to kaže među nekim od naših prijatelja. Ne znam kako da postupim. Inače smo otvoreni jedno prema drugom, no strah me kako će reagirati ako joj otvoreno kažem što me muči. A još više me strah da bi mogla potvrditi da uistinu razmišlja tako. Nezadovoljan sam ovom situacijom, no možda pretjerujem? Treba mi druga perspektiva, no ne mogu prijateljima reći kako strahujem da moja žena mrzi muslimane. Je li to uopće tema koja je vrijedna nerviranja? Petar
————————
Poštovani Petre,
Tema o kojoj pišete vama je važna, stoga i vrijedna nerviranja, tim prije što osjećate i sram, zbunjenost, nelagodu, a i strepite od reakcije supruge, kao i zbog izvjesnosti da se vaše sumnje potvrde. Ostaje nejasno, međutim, što želite postići razgovorom. Podijeliti s njom ono što vas muči, u ime bliskosti i iskrenosti? Obznaniti joj da se ne slažete s njezinim uvjerenjima, s ciljem da oboma bude jasno da različito pristupate ovom pitanju? Želite da svoje mišljenje ne iznosi javno, odnosno da ga ne iznosi uopće? Ili se nadate da će ga promijeniti? Ako je cilj razgovarati o ovome iz pozicije bliskosti i iskrenosti, bojazni nema mjesta jer ste, pretpostavljam, u ovih dvadesetak godina dijelili misli i stavove o spornim temama. Ali, ako želite utjecati na njezina uvjerenja s ciljem njihove promjene, zalazite u osjetljivo područje.
U pozadini netolerancije i neprijateljskih osjećaja prema određenim etničkim grupama, vjerama, rasi, se*sualnoj orijentaciji i sl. krije se strah od nepoznatog i drugačijeg. On se manifestira kroz iracionalna uvjerenja da su te skupine potencijalna prijetnja našoj sigurnosti i da mogu ugroziti našu dobrobit. Prirodno je osjećati otklon od nepoznatog i stranog, jer je on u službi samozaštite i opstanka. Međutim, ako se strah udruži s osjećajem nesigurnosti u vlastiti identitet, stvoreno je plodno tlo za razvijanje predrasuda. Tada smo skloni nekritički, bez promišljanja prihvaćati informacije koje negativno govore o onima koji bude u nama neugodne emocije, ma koliko te tvrdnje bile neobjektivne i neutemeljene. Zato argumentima nećete polučiti željeni rezultat. Može se očekivati da će supruga uzvraćati obrambeno, govorom predrasuda, pripisujući negativne etikete pripadnicima tih skupina i pozivati se na primjere pojedinačnih slučajeva. Pokušajte promijeniti svoj kut gledanja na stavove supruge. Za promjenu uvjerenja nužno je da ona osvijesti i razumije porijeklo negativnih emocija koje gaji prema sebi (umjesto da ih potiskuje!) i da osnaži svoje samopouzdanje. U tom je smjeru potičite i podržavajte.
Izazov je da nauči prepoznati i prihvatiti svoje neugodne osjećaje, misli i ponašanja. Iako ih usmjeravamo prema drugima, radi se o tome da ih osjećamo prema sebi. Ako smatramo da osoba koju ne poznajemo gaji neprijateljske namjere prema nama, valja se upitati zbog čega mi imamo neprijateljske osjećaje prema njoj. Uzrok je često u iskustvima iz djetinjstva, koja su rezultirala time da neke svoje osobine ne prihvaćamo. Možda smo doživjeli neprijateljski odnos prema sebi (npr. djeca su sklona rugati se ili izbjegavati vršnjake koja se razlikuju izgledom ili nekim drugim obilježjima; roditelji su skloni, u najboljoj namjeri, djetetu ukazivati kritički na sklonost gojaznosti…), a predrasude su i rezultat odgoja, podučavanja, oponašanja nekih nama važnih i/ili bliskih osoba.
Razgovori, educiranje i razvijanje kritičkog mišljenja pomažu obračunati se s iracionalnim uvjerenjima. Tim putem krećemo ako se želimo samozaštitnički, ali na zreo i odgovoran način odnositi prema različitostima. Zato cilj razgovora ne bi trebao biti usmjeren na “preobraćenje” supruge, nego na slušanje s razumijevanjem. Pokušajte je čuti, blago je potičite da vam objasni kontradikcije u načinu razmišljanja i mirno joj ukazujte na logičke greške pri donošenju sudova. Takvi, njegujući razgovori jačaju odnose, podučavaju toleranciji i ohrabruju na ispitivanje ideja i vrijednosti koje je nekritički “progutala”, piše Globus, a prenosi “Oslobođenje”.
*Tončica Šiškov, prof., registrirana je psihoterapeutkinja. Vodi privatnu psihoterapijsku praksu u Zagrebu.
