Koliko sam ponosna na tebe.
Nadam se da sam te danas dovoljno voljela.
Dok te vozim u školu, dijelom oka u retrovizoru vidim tvoje slatko oko kako me gleda. I vrtim po glavi film od jutros i pitam samu sebe.
Da li sam te danas dovoljno voljela?
Kroz haos ovog jutra. Tokom pranja zvojih zuba i pranja ruku, naravno koristeći tvoju stolicu za velike dječake. Kroz žitarice za doručak i kafu za ponijeti. Kroz biranje tvoje odjeće za danas. Ruksaci i oproštajni poljupci.
Da li sam te danas dovoljno voljela?
Kroz haos večeri. Kroz večeru i kupanje. Igru i knjige.
Pitam se. Da li sam ti posvetila dovoljno svoje nepodjeljene pažnje?
Da li sam te dovoljno mazila? Dovoljno grlila. Dovoljno ljubila.
Dovoljno naučila.
Da li sam bila prestroga prema tebi?
Da li sam pažljivo slušala tvoje priče?
Da li sam ti rekla koliko si pametan?
Da li sam te danas dovoljno voljela?
Jer želim da znaš – ne, potrebno mi je da znaš – da si voljen svakog dana. A ja ću provesti svaki dan koji mi ovaj život da pokazujući ti to. Podsjećajući te.
Na tvoj značaj.
Na tvoju vrijednost.
Na tvoju snagu.
Kada te pitam “Znaš li koliko te mama voli?”, a ti odgovoriš “Odavde do neba”, nadam se da to zaista i vjeruješ.
Nadam se da to osjetiš.
Nadam se da ti to grije dušu.
Nadam se da ti to daje snagu kroz najgore dane.
Nadam se da bez obzira na to gdje te život odnese, da ćeš to pamtiti.
Jer ja ću UVIJEK biti ovdje. Navijati za tebe. Podizati te. Hrabriti te. Kroz triumfe i poraze, i u najgorim trenucima. Kroz suze i frustracije, bijesove i novootkrivenu samostalnost. Danima kada me izluđuješ i danima kada prkosiš svemu čemu te učim.
Tu sam.
Pored tebe.
I kada posrneš… kada pogriješiš…
Biću tu.
Iza tebe – da te dočekam.
I voljeću te sve vrijeme.
Nadam se da sam te danas dovoljno voljela, bebo. Jer ti si i uvijek ćeš biti najbolja stvar koju sam ikada uradila, piše “LOLA“.
