Jednog dana, pojavio se maleni otvor na čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči kako bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz maleni otvor.
Onda je leptir stao. Činilo se da ne može dalje. Zato je čovjek odlučio pomoći leptiru: uzeo je škare i razrezao čahuru. Leptir je s lakoćom izišao.
No, imao je krhko tijelo i smežurana krila! Čovjek je nastavio promatrati leptira, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga.
Međutim, ništa se nije dogodilo! Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio. Čovjek, unatoč svojim dobrim namjerama, nije razumio da je poteškoće kroz koje je leptir morao proći osmislio Bog, da bi krv iz njegova tijela potekla u krila kako bi mogao poletjeti kad se oslobodi čahure.
Ponekad su poteškoće upravo ono što trebamo u životu. Kad bi nas Bog oslobodio svih prepreka, osakatio bi nas. Nikad ne bismo postali onoliko snažni koliko možemo biti. Nikad ne bismo mogli letjeti.
