Mrzila je svakoga osim svoga voljenog momka, koji je uvijek bio uz nju. Rekla mu je: “Kad bih samo mogla vidjeti svijet, udala bih se za tebe!”
Jednog dana neko donira par očiju za nju. Kada je operacija završila i kada su joj odstranili zavoje, mogla je sve vidjeti uključujući i svoga momka.
On je upita: “Sad kad vidiš cijeli svijet, hoćeš li se udati za mene?”
Ona ga pogleda i uoči da je on slijep! Prizor njegovih zatvorenih očnih kapaka je šokira. Nije to očekivala.
Sama pomisao da bi ih morala gledati čitav život ju je natjerala da odbije da se uda za njega.
On ode u suzama i nekoliko dana kasnije joj napiše pismo: “Dobro čuvaj svoje oči, dušo moja, jer prije nego što su postale tvoje – te oči su bile moje!”
Eto kako ljudski mozak najčešće radi: Rijetko se ko nakon nekog vremena sjeti kakav je život bio prije, ko je bio uvijek tu uz nas u najtežim situacijama…
I danas:
- Prije nego kažeš neku ružnu riječ, sjeti se onih koji ne mogu govoriti.
- Prije nego se počneš žaliti na okus hrane, sjeti se onih koji nemaju šta jesti.
- Prije nego se počneš žaliti na svoga muža/ženu, sjeti se onih koji mole Boga da im podari voljenu osobu.
- Prije nego se požališ na život, sjeti se onih koji su rano ostali bez svojih života, koji su umrli prerano.
- Prije nego se požališ na svoju djecu, sjeti se onih koji koji žele djecu, ali ih ne mogu imati.
- Prije nego se počneš svađati s onim koji nije pomeo ili počistio kuću, sjeti se onih koji žive na ulici.
- Prije nego počneš osuđivati nekoga, sjeti se da niko nije bezgrešan.
I na kraju, kada te loše misli počnu bacati u depresiju, ti nabaci osmijeh na svoje lice i kaži još sam živ, još sam tu, i zahvali Bogu na svemu, piše “Novi“.
