Bosna i Hercegovina je iznjedrila mnoge uspješne ljude – ugledne profesore, glumce, doktore, akademike, koji su njeni najbolji ambasadori širom svijeta. Jedan od njih je i profesor doktor Kenan Arnautović.
Ovaj Sarajlija s adresom u Americi istinski je autoritet u području neurohirurgije. Svjetska zdravstvena struka zadivljena je njegovim postignućima i načinom rada, dok sve ostale stavke u njegovoj biografiji svjedoče koliki je uspjeh postigao i koliko je, uistinu, predan poslu.
Kenan je ratne godine proveo u Sarajevu. Uoči potpisivanja Dejtonskog sporazuma otputovao je poslovno u Ameriku. Iako nije ni pomišljao ostati, sudbina je odredila drugačije, Arnautović je preko Antlantika izgradio zavidnu karijeru, te je danas jedan od vodećih neurohirurga u svijetu. Sa suprugom Sanjom živi u Memphisu. Otac je dviju kćerki, koje su krenule njegovim stopama.
Iz svog američkog doma za magazin Azra otvoreno je i s mnogo duha govorio o svom poslu, Sarajevu, Travniku, u kojem je proveo neke od najljepših godina svog djetinjstva, Americi i kulturi.
U BiH je nedavno promovirana knjiga “Spinal Cord Tumors”, čiji autor ste prof. dr. Ziya L. Gokaslan i Vi. Najveća svjetska imena neurohirurgije knjigu su proglasila jedinstvenom. Zašto je ona posebna?
– Odlučio sam da pišem knjigu kad sam nakon dvije decenije karijere u neurohirurgiji shvatio da sam akumulirao veliku seriju tumora kičmene moždine, operativnu seriju s odličnim rezultatima, ali da na jednom mjestu nisam imao relevantnu literaturu o toj problematici neurohirurgije – tumori kičmene moždine. Sve je bilo raštrkano, jedna vrsta tumora na jednom mjestu, druga vrsta na drugom. Uvidio sam da nema referentne knjige koja bi objedinila aktuelni tekst o ovoj problematici u neurohirurškoj literaturi, a koja je svježa. Bila je neka knjiga napisana prije 15, 20 godina, ali posljednjih desetak godina nije bilo ništa. Odlučio sam se da to napravim, jer mislim da dobro poznajem tu problematiku. Napravio sam kostur knjige, nastojavši da u svako poglavlje uvrstim jednog od najrelevantnijih stručnjaka, koji su već publicirali o tome. Ovakve knjige najčešće pišu dva autora, te sam razmišljao ko bi mogao biti koautor i pozvao profesora Gokaslana, koji se rado odazvao i oduševio idejom. Neposredni povod je bio što mi je izdavačka kuća „Springer“, odnosno njihov predstavnik prišao na Kongresu u Atini i zamolio da razmotrim mogućnost da napišem tu knjigu. Veliku pomoć su mi pružili i moji subspecijalizanti, koji su proveli vrijeme sa mnom u Memphisu, posebno iz BiH i Hrvatske.
Izgradili ste impozantnu karijeru u svijetu neurohirurgije. Kako je izgledao Vaš put od BiH do Amerike, odnosno statusa koji uživate danas?
– Teško je bilo. Nikad nisam planirao da odem u Ameriku i postanem američki neurohirurg. Već sam bio neurohirurg u BiH, čitav rat sam radio na Kliničkom centru u Sarajevu. Pred kraj rata, poslije svih tih dešavanja, profesor dr. Ossama Al-Mefty, jedan od vodećih svjetskih neurohirurga, pozvao me da dođem u Ameriku. Kada sam došao, počeo sam raditi u Univerzitetskoj klinici za neurohirurgiju u Arkansasu, u kojoj je zaista radila plejada vrhunskih neurohiruga. Razmišljao sam kako je moguće da se baš ja, mladi anonimni neurohirug koji je došao da nešto nauči, nađem okružen velikanima neurohirugije. Počeo sam da radim, morao sam ispolagati sve ispite, da bih radio s pacijentima. U početku sam radio u neurohirurškom laboratoriju.
Bilo je i nekih nesporazuma sa Sarajevom. Praktično, nisam imao drugog izbora, a istovremeno mi je to bila ogromna čast i obaveza. Morao sam uraditi specijalizaciju ponovo, nakon čega su tražili da ostanem na toj klinici, kao mladi neurohirug. Shvatio sam, ako ostanem tu, da ću uvijek biti najmlađi, a privlačilo me je nešto novo. Pozvali su me u Memphis, odgovarala mi je klima, toplo je, nema velikih zima i snijegova kao u Sarajevu. Pristao sam.
Pročitala sam da godišnje uradite gotovo 400 operacija, uglavnom na ljudskom mozgu i kičmi. Kako se regenerirate nakon toliko zahtjevnih operacija?
– Stvarno je važno da se čovjek odmori i naspava. Uživam u mnogim aktivnostima, u čitanju i slušanju muzike, imam svoju muzičku kolekciju. Skijanje je jedan od mojih najdražih sportova, pa odem nekoliko puta godišnje na skijanje. Volim da trčim, imam lijepih parkova oko kuće. Provodim vrijeme s kćerkama, obje su u medicini. One ne žive više ovdje, ali ih često posjetim.
Odakle ljubav prema neurohirurgiji?
– Prvi put sam tu ljubav osjetio na predavanju kod rahmetli profesora Faruka Konjhodžića, koji je tad bio šef neurohirurgije. Potom sam volontirao. Mislim da sam svjetski rekorder u volontiranju; na neurohirurgiji u Sarajevu volontirao sam pet-šest godina. Dolazile su neke nove kolege, a ja sam uvijek bio volonter. I tek u ratu, kad su svi otišli, mene su primili u stalni radni odnos, što je bio ružan osjećaj. Neurohirurgiju sam zavolio putem predavanja, a kasnije i kroz rad.
Kako se pripremate za jednu operaciju na ljudskom mozgu?
– Priprema za operaciju uglavnom počinje kad vidite pacijenta i slike. Ne pripremam se posebno, nego vozim auto, trčim, slušam muziku i razmišljam o toj vrsti operacije te kako da joj pristupim. To su kao mali dijelovi plana, koji se slažu u mom mozgu. Naravno, nakon toliko vremena i zahvata nema potrebe za specijalnim pripremama, jer znam i anatomiju. Ali, desi se da je neka operacija drugačija, da više razmišljam kako bih riješio taj probem, jer je nešto novo, što nisam vidio. Ne pripremam se u jednom danu, nego u danima prije operacije.
Mnogo vremena provodite u operacijskoj sali, sigurno je da se svakodnevno susrećete s raznim problemima. Postoji li slučaj koji je za Vas bio najizazovniji u karijeri?
– Bilo je mnogo teških slučajeva. Možete imati ogromno iskustvo i znanje, ali neurohirugija se sastoji od komplikacija, od situacija gdje je tumor toliko uznapredovao da ne možete pomoći pacijentu. Tako da ja nisam imao jednu ili dvije, imao sam mnogo teških operacija. Najteže je kad mladoj osobi nema pomoći, kad se desi neka komplikacija. Srećom, to je rijetko u odnosu na ukupan broj operacija, ali bude ih,prenosi Depo
