Kad spomenemo ime Marine Perazić (61) sigurno će vam jedna od prvih asocijacija biti bezvremenski hit “Kolačići” čiji se dobro poznati stihovi “Pojest ću sve kolačiće, tebi u inat postat ću debela, sve djevojke neće biti slatke kao ja” i dan danas vrte na mnogim radijskim i televizijskim kanalima.
Ne samo ti. Sad vam već u glavi vjerojatno odzvanjaju i pjesme “Ja sam lažljiva”, “Soba 23” i “Program tvog kompjutera”. Te i brojne druge hitove grupe s kojom je osamdesetih godina doživjela ogromnu popularnost u zemljama bivše Jugoslavije postavši svojevrsni se*s simbol i tiha patnja mnogih muškaraca.
Prije godinu i pol dana iz Novog Sada ponovno se vratila u rodnu Rijeku kako bi se brinula za 87-godišnjeg oca Tomu i nastupa nekoliko puta mjesečno.
Nekad krhka plavuša kakva je bila na početku karijere s vremenom se pretvorila u ratobornu lavicu koju je život naučio da se za sve izbori sama. Ne skriva kako je zbog problema s financijama čak tri puta sudjelovala u reality showu Farma, jednom u hrvatskoj, a dva puta u srpskoj verziji, kada je i došla do superfinala.
– U jednom sam trenutku zapostavila karijeru jer sam se posvetila djeci i taj mi je novac pomogao da riješim mnoge egzistencijalne stvari. Bila sam izuzetno dobro plaćena, tisuću i pol eura tjedno. Evo i sada me zovu da uđem u Zadrugu, ali ne želim to jer mi nije neophodno niti mi se sviđa koncept. Prioritet mi je briga za tatu. Ja to moram, moja je dužnost i obveza. Željela bih da poživi još koju godinu. Farma je još i imala nekog smisla, u ovim novim realityjima bilo bi me sram sjediti za istim stolom s nekim osobama – kaže u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.
Od svih uloga najvažnija joj je ipak ona majčinska. Nju je stavljala i ispred karijere. U vezi s Ivanom Feceom Firčijem, bubnjarem kultne beogradske skupine Ekatarina Velika, dobila je Miju (27) i Lunu (24). Rodila ih je u New Yorku kamo je s Firčijem otišla krajem osamdesetih kako bi pobjela od popularnosti koja ju je počela gušiti.
Iako je u Americi mislila ostati kratko vrijeme tamo je provela punih devet godina, a njezine kćeri nedavno su se preselile u New York gdje su i rođene.
– Nije mi žao što se nikad nisam udala. Riječ je o zastarjeloj formi. Nisam tip za takve stvari, čak mi je i malo nelagodno. Ne vidim smisao tog papira ako se dvoje ljudi voli. Preseljenjem u SAD napokon sam postala stanovnica planete Zemlje. Žudila sam za tom slobodom kretanja bez privlačenja tuđih pogleda uživajući u ponovno stečenoj anonimnosti. Znate, nisam ni sanjala da ću se baviti glazbom. Diplomirala sam građevinu i dok sam bila na pripravničkom stažu odradila sam nekoliko koncerata s Denis & Denis i snimila album. Kolege su mi rekli: Vidiš kako mi imamo dosadan posao, ne misliš valjda tako živjeti idućih 40 godina. Nešto se u meni prelomilo jer me građevina nikad nije zanimala. No u sve sam to ušla potpuno nespremna jer nisam znala što mogu očekivati. Tako je to kad ste mladi…
– Kad su me počeli nazivati se*s simbolom, uopće samu sebe nisam vidjela takvim očima, pogotovo danas. Štoviše, ta mi je etiketa bila toliko neprijatna i ispod časti jer nisam osoba koja se želi dopadati svim muškarcima. Želim jednoga koji će voljeti mene i ja njega. Kad mi se krenu udvarati, to je strašno. I sada mi dobar dio njih ima potrebu reći da su bili zaljubljeni u mene. To graniči s neukusom i nemam lijepo mišljenje o današnjim muškarcima. Kod mene su se dosta diskreditirali. Zato se nije ni pojavio netko tko bi me baš mogao oboriti s nogu. Također mislim da je žalosno što neke moje kolegice umjesto dobrim pjesmama pažnju privlače isticanjem se*sipila koji je prenaglašen, dok je moj više bio spontalno senzualan i u nagovještaju. Poanta je bila da se ništa ne vidi, a sada su svi atributi na „izvolte“ kaže Marina.
Iako je ušla u sedmo desetljeće života i dalje u sebi osjeća onaj mladenački, poletni duh, a godinama se ne opterećuje. Često pleše i prakticira jogu, dok u posljednje vrijeme energetski balans postiže i Tesla zrakama što joj, priznaje, daje mir i učvršćuje psihičku ravnotežu, ali i pozitivno utječe na zdravlje. Razmišlja o tome da u budućnosti takve tretmane koje zasad prakticira na prijateljima počne i naplaćivati.
– Mnogi su na meni primijetili pozitivne promjene. Sve je to u nekoj eksperimentalnoj fazi, prije godinu sam završila i seminare Tesla metamorfoze. Slično je reikiju, samo što na ljude ne polažem ruke. Mama mi je umrla od karcinoma dojke koji je metastazirao stoga nastojim kroz bioenergiju održavati stabilno zdravstveno stanje i pomagati drugima.
Život u Rijeci shvaća kao dio zadatka. Nema puno prijatelja, a u Split se uvijek voli vraćati. Pogotovo što joj je baka s očeve strane ovdje rođena, i to u zgradi Lučke kapetanije jer je njen otac bio lučki kapetan.
– Između ta dva grada uopće se ne može povući paralela. Drugačiji je to mentalitet. Možda me moji Riječani i vole, ali to ne pokazuju. Često imam osjećaj da su ljubomorni i zavidni, da mi ne žele dobro, zato se ne osjećam ugodno u svom gradu. Uvijek kažem ono što mislim i osjećam, ne želim se nikome uvlačiti pa tako ni njima. Ne uklapam se u klišeje. Baš zato mi nikad nije godila popularnost. S druge strane u Splitu se osjećam kao doma. Iznenađuje me kad vidim da se Splićani međusobno druže, srčani su i topli, sviđa mi se ta kolegijalnost i povezanost kakvu ne vidim u Rijeci. Jedva čekam da dođem i zapjevam, nikad mi ne date da idem doma, možda i ostanem tu, smije se Marina,prenosi Depo
