O ljubavi se također zna da je vrhunac čovjekove sreće, te da je čovjek bez uzvraćene ljubavi najčešće prazna i nesretna duša. Nedostatak ljubavi u životu jednog čovjeka, praksa je pokazala, ništa ne može nadomjestiti – ni društvo, ni provod, čak ni novac.
Priča koja ide u prilog svemu ovome, jeste životna priča jednoga čovjeka iz okoline Bugojna. Njegovo ime je Samir i nedavno je proslavio 48. rođendan. Cijeli radni vijek je Samir proveo u Njemačkoj, gomilajući bogatstvo. Isprva se kućio snatreći kako će u tu kuću koju je opremio najskupljim namještajem – doći nevjesta. Kasnije, zgrćući bogatstvo nemilice, na upite kome toliko skuplja i nove firme otvara, Samir je ponosno odgovarao: sinovima. Imaću ih akobogda pet!
Da je znao koliko su njegove riječi daleko od istine, još bi tad Samir zatražio pomoć kakve vidovnjakinje, nekog hodže, iscjelitelja. Ali nije znao…
– Cijeli mi je život prošao u zabludi. Isprva sam se bogatio planski, htijući osigurati pristojan život sebi, ženi, djeci. No, kako je vrijeme teklo, postalo je bogaćenje “silom prilika” jer ničem drugom se nisam ni imao posvetiti. Živio sam sam, a u međuvremenu sam izgubio i roditelje, piše “Aura“.
– U mladosti sam bio privlačan djevojkama. Često mi govorili da ću biti zavodnik na djeda. Te riječi su mi ulile ogromno samopouzdanje, tako da se oko djevojaka tada nisam ni trudio. Odlučio sam se najprije posvetiti poslu, steći neku imovinu i finansijsku sigurnost, pa tek onda tražiti djevojku, odnosno suprugu – vratio se Samir u mladost i prisjetio tadašnjih razmišljanja.
Vremenom, polako je Samir uviđao da jedini on u društvu nema djevojku. Koju godinu kasnije, bio je jedini neženja. Više se nije uklapao ni u jedno društvo, osim u društvo okorjelih neženja.
– Došlo je dotle da sam morao plaćati za ljubav. Pa čak ni prostitutke koje bi mi iznajmile svoje tijelo na sat ili dva, nisu htjele otići sa mnom na večeru, kafu. A zvao sam ih, nudio novac ali ne. Kao da su nešto strašno vidjele u mom liku. To me mučilo, izjedalo. Imao sam sve, uglednu vanjštinu, visok, lijep, dobro obučen, situiran, stan, auto, vikendicu, prijatelje ali, žene me uopšte nisu gledale. Bio sam ljubazan, kulturan, pojedinim slao cvijeće i druge poklone, ali nijedna me nije htjela.
To mu je vrlo brzo dosadilo, pa se opet uvukao u svoje najsigurnije odaje – posao, i samo posao. Godine su se nizale, kao bogatstvo. Novac, kuće, hotel, lanac firmi, najnovija auta – sve je to bilo u njegovom posjedu. Ali, to ga nije činilo sretnim.
Što će mi sve to kad nemam kome da ostavim u naslijeđe?! To mi je postalo još jasnije nakon smrti roditelja. I, valjda od prevelike želje da osnujem porodicu, skoro svake večeri sam sanjao isti san – djevojka crne duge kose u naručju drži mog sina. Kakav divan prizor! I nedostižan, mislio sam – kroz sjetu priča naš sagovornik.
Polako, ali sigurno, Samir je počeo padati u ozbiljnu krizu. Shvatio je da je cijeli život proveo samo u radu. Sve što ga je okruživalo, izgledalo mu je besmisleno. Toliko besmisleno da je pokušao da sebi oduzme život. S prijateljima nije mogao otići nigdje jer se osjećao kao vanzemaljac, priča nam.
– Njihova se priča svodila na mijenjanje pelena, benkice, flašice, neprospavane noći i nicanje prvih zubića, kansije su žurili s posla da pokupe djecu iz vrtića, vikende su umjesto u ribi ili na pivu, vrijeme provodili s djecom po parkovima…jako sam se osjećao izopćeno. Imao sam sve, a nisam imao ništa.
– U neka doba, sestra koja živi u Sarajevu me zove i kaže da je išla kod Nine Zuko, majstorice za tarot, orakel, arkane i lenormand karte. Gledajući njoj, Nina je vidjela i mene, rekla da sam proklet. Sestrine riječi su me ponukale da i sam nazovem Ninu. Sutradan, nakon telefonskog poziva, već sam bio u avionu i letio za Sarajevo.
– Nina je sve znala o meni! I o mom djedu koji je slomio srce ženi koja ga je voljela, kojoj je obećao ljubav. Ona je svojom tugom i plačem, bolnom nesrećom, prije nego se ubila, proklela djeda da nema sreće ni sretnih potomaka. Presudila im je život bez ljubavi i porodice. Zaista, djed je umro mlad i sam, bez žene koja ga je ostavila. Moj otac takođe nije imao sreće u životu. Ja sam ponajviše bio pogođen.
– Nina je vidjela u kartama ženu crne kose iz mog sna, rekla da ćemo se vjenčati i da ću sina napraviti prve bračne noći. malo sam bio skeptičan ali njeni saradnici iz Meke su poništili to prokletstvo, a ja sam ženu iz sna našao u poslovnoj saradnici, deset godina mlađoj od mene, crne kose i nestvarne ljepote. Devet mjeseci od svadbe, rodio se moj sin. Nina je sve znala, Nini hvala za neizmjernu sreću koju sad živim…
Čudesne spasitelje iz Meke, Mozafera bin Emina i Ismaila, upoznala sam prije nekih dvadesetak godina na otvorenju Fahdove džamije. Ti su ljudi priča za sebe. Ne bave se šejtanskim poslovima, ne spajaju rastavljene i slično. Oni uz Božju pomoć čiste ljude od svakog zla, pa ljudima onda lahne, bude bolje. Uz njihovu pomoć ljudi izlaze iz ralja narkomanije, alkohola, drugih poroka. Šejtan ne želi dobro insanu, pa ga na razne načine uvlači u svoje kandže. Mozafer i Ismail skidaju zlo s ljudi. Mnogo opsihirenih traži pomoć od mene, ali ja ne pomažem na taj način, ne radim ono što ne znam. Mogu vidjeti je li neko žrtva crne magije i od koga je sve poteklo, a onda one koji to žele, spajam sa Mozaferom i Ismailom – kaže Nina.
