Dosadašnja istraživanja ukazuju na to 1 do 6 posto stanovništva pati od narcisoidnog poremećaja ličnosti, a u 50 do 75 slučajeva riječ je o muškarcima
Narcisoidna osoba je po definiciji netko s izrazitim osjećajem grandioznosti, potrebom za divljenjem i nedostatkom empatije, čiji simptomi počinju u ranoj odrasloj dobi.
Studija o narcizmu na kojoj trenutačno rade znanstvenici Queen’s Universityja u Belfastu upućuje na to da ovakve osobe često uspijevaju razgnjeviti ostale ljude, no da su manje depresivne ili pod stresom.
Psiholog dr. Kostas Papageorgiou, jedan od autora studije kaže da negativne reakcije na narcizam mogu staviti u drugi plan pozitivne strane narcisa, piše BBC.
Znanstvenici pokušavaju ustanoviti zbog čega se stječe dojam da je narcisoidnost u “modernim društvima u porastu” u politici, na društvenim mrežima i među slavnim osobama te se istodobno percipira kao “društveno toksična” osobina.
Minimalan osjećaj srama ili krivnje
Znanstvenici narcise opisuju kao osobe sklone “rizičnom ponašanju, koje imaju nerealno superiorno mišljenje o sebi, preveliko samopouzdanje, pokazuju malo suosjećanja prema drugima i nemaju izražen osećaj srama ili krivnje”.
Vodeći računa o ovim negativnim odlikama istraživači su željeli ustanoviti zašto je narcisoidnost u tolikoj mjeri očita i često nagrađivana umjesto da se kažnjava.
Narcisoidnost psiholozi smatraju jednom od “mračnih osobina” te je stavljaju uz bok psihopatiji, makijavelizmu i sadizmu.
No studija dr. Papageorgioua, koja je obuhvatila 700 ljudi ukazuje na to da je narcizam, premda možda loš za okolinu i društvo, koristan za samoga narcisa.
Oni možda gaze preko drugih i posvuda oko sebe ostavljaju trag emotivne štete, no sami su narcisi, čini se, “zaštićeni” od loših osjećaja kada su posrijedi oni sami. Pod manjim su stresom i na život gledaju s manje stresa jer njihovo samopouzdanje i osjećaj važnosti na njih djeluju “zaštitnički”.
Opsjednutost moći
Ovo istraživanje uslijedilo je nakon ranijeg rada stručnjaka iz Belfasta, koje je pokazalo da su narcisoidne osobe često uspješnije na poslu i u društvenom životu jer posjeduju svojevrsnu “mentalnu otpornost” koja im pomaže da prevladaju razna odbijanja i razočaranja.
Dr. Papageorgiu je istraživao i na koji način različite manifestacije narcizma rezultiraju drukčijim emotivnim ishodom.
Narcisi kod kojih je izražen osjećaj “grandioznosti” mogu biti “opsjednuti statusom i moći” kao i “osjećajem važnosti”, pojašnjava. No “ranjivi” narcisi mogu biti puno defanzivniji te ponašanje ostalih ljudi oko sebe nerijetko doživljavaju “neprijateljskim”.
Kada je posrijedi njihova sposobnost da se izbore sa stresom, “grandiozni” narcisi najčešće imaju “vrlo pozitivne” osobine, kaže Papageorgieou. “I premda svi aspekti narcisoidnosti nisu pozitivni, neki od njih mogu rezultirati pozitivnim ishodom”, pojašnjava.
Ovakve psihološke osobine “ne bi trebalo smatrati ni dobrima ni lošima, već bismo na njih trebali gledati kao na rezultat evolucije i manifestacije ljudske prirode, što može biti korisno ili štetno, ovisno o kontekstu”.
Daljnja istraživanja mogla bi rezultirati otkrivanjem načina koji bi pridonijeli poticanju pozitivnih osobina te istodobnom smanjenju ostalih negativnih osobina zbog općeg dobra zajednice.
