Prosječna američka kuća danas je više nego dvostruko veća u odnosu na one građene 1950-ih. Prosječna veličina nove, porodične kuće 2019. iznosila je 240 kvadratnih metara, prema podacima Nacionalnog udruženja građevinara.
Snažna osjećanja Amerikanaca prema posjedovanju sopstvene kuće vjerovatno imaju korjene u prošlosti pionira “divljeg zapada” koji su sticali vlasništvo nad zemljom od vlade, pod uslovom da je obrađuju.
“Privlačnost porodične kuće za Amerikance, još od početka 20. vijeka, je što je označavala autonomiju. Svaka kuća je – zamak”, kaže Luis Hajman, historičar i asistent na univerzitetu Kornel. “Zato one označavaju nečiju nezavisnost i dostignuće.”
Federalna vlada snažno je podržavala ideju da je američki ideal – nacija kućevlasnika. Kada je 1934. otvorena Federalna uprava za stambena pitanja (FHA), to je unijelo revoluciju u proces kupovine kuća. Uspostavljanjem federalnog sistema kredita za kuće, koji Amerikanci koriste i danas, FHA je olakšala kupovinu kuće milionima ljudi. U to vrijeme, većina Amerikanaca je živjela u iznajmljenom prostoru a 40% su bili vlasnici kuća. Do 2001, ta cifra je porasla na 68 procenata.
1940-ih, predsjednik Frenklin Ruzvelt je vlasništvo nad kućom poistovjetio sa državljanstvom, navodeći da je “nacija kućevlasnika, ljudi koji imaju stvaran udio u svojoj sopstvenoj zemlji, nepobjediva.”
Danas, broj kućevlasnika u Americi stoji na oko 65 procenata. Kod mnogih Amerikanaca, mogućnost da investiraju u kupovinu kuće pomogla je da se zamaskira ekonomska stagnacija. Iako je stopa nezaposlenosti rekordno niska, realne plate američkih radnika – broj robe i usluga koje mogu da se kupe zarađenim novcem, decenijama se nisu promijenile.
“Dok Amerikanci vide da njihove plate stagniraju poslije 1970-ih, mogu da zarade novac investiranjem u kuće”, ističe Hajman. “Kuće su postale način za prosječne Amerikance da profitiraju. Ne postoji drugi način za Amerikance da steknu dodatni prihod mimo svojih kuća. Ako ste obična osoba, ne možete da to ostvarite na berzi, tako da je to način da se, praktično, bavite špekulacijama na stambenom tržištu.
Za neke Amerikance, posjedovanje velike kuće je statusni simbol, fizički dokaz da su uspjeli u životu.
“Klasični primjer velike kuće u predgrađu je već decenijama veoma moćan simbol”, kaže historičar arhitekture Vilijam Ričards. “Ljudi ponekad žele da određene sobe imaju specifičnu namjenu – da imaju veliko predsoblje na ulazu u kuću sa mjestom za cipele i kapute, posebne spavaće sobe za svako dijete i goste, poseban vešeraj.”
A prostrane kuće se danas mogu lakše kupiti nego nekada. “U dizajnu i izgradnji postoji veća efikasnost iz raznih razloga, zbog čega je danas manje skupo sagraditi veliku kuću”, kaže Ričards.
Ali da li velike kuće čine ljude sretnijim? Ne – prema nedavnom post-doktorskom istraživanju koje je obavio Klement Bele, profesor pri Evropskoj školi biznisa INSEAD.
“Iako su porodične kuće sve luksuznije od 1980, zadovoljstvo kućevlasnika je ostalo na istom nivou u američkim predgrađima”, napisao je Bele.
Ljudi koji žive u većim kućama su, međutim, zadovoljniji svojom imovinom ali to zadovoljstvo opada kad se u blizini sagrade još veće kuće, piše “Glas Amerike“.
