Pitanje: “Kažete da djevojčicu ne treba tjerati da radi kućne poslove. A kako će ona naučiti da kuva supu, pere sudove? Da li će joj to pasti sa neba? Odozgo odnekud doći?” Odgovor: “Uvjeravam vas, da će pasti. Barem je mojoj ćerki palo.
Ona je od tri godine, uzela kalupe, stavila igračke mede oko sebe, i u tim kalupima počela za sprema nešto od pijeska, a zatim tim hranila mede. Niko je nije učio tome. Pretjerano opterećivanje djeteta odgovornošću ” operi”, ” pospremi”, fraze tipa ” ko će takvu ženu uzeti”, dovodi do pojave dva tipa ljudi.
Ako se optereti dijete do 14 godina starosti, misleći da to “neće pasti sa neba” i “neka ćerka počne da pere podove od pet godina” ili “neka dječak već ispunjava neke obaveze i preuzima odgovornost”, dobijaju se dvije varijante.
Prva – neodgovorna potraga za zadovoljstvom. ” Baš me briga za vaše dužnosti, ja nikome ništa nijesam dužan.” Pogodite ko je to? Čije su to riječi – dječaka ili djevojčice? Dječaka, naravno. Druga varijanta, izgleda još gore – odsustvo vjere da rad donosi zadovoljstvo.
Odnosno, odsustvo vjere, da mi ” nekada pranje sudova može pričinjavati zadovoljstvo”. Vi ste ubili tu vjeru svojim idejama “ako se ne “pelcuje” od djetinjstva, otkuda će joj to pasti?”. To će pasti na glavu kćerke zajedno sa majkom i njenom depresijom.
I tu će ostati cijelog života, u njenoj glavi, shvatate li? “Nijesam sigurna da se može biti srećna u porodici, samo se može brinuti o drugima ” – to je ono u šta će djevojčica vjerovati. ” Jer nijesam vidjela takav primjer.
Kako je ispunjavanje domaćih obaveza za majku moglo biti velika sreća, ako je stalno pokušava da ih gurne meni? “Majka, zauzvrat, kaže:” To i nije bila za mene sreća, jer se baka, svojevremeno, trudila da sve svali na mene.”.
Većina majki vaspitava danas djevojčice po principu – “želim – ne želim”, postoji i riječ “Treba”. I misle da će tako ona postati dobra domaćica. Da će postati drugi tip, shvatate li? To će nju odvarćati od pranja posuđa. A muža će odvraćati od nje.
Tako, ne brinite – sve što je potrebno, će pasti. Znate li otkuda to pada? Devojčica, kada je voljena, ona gleda i shvata da je za radost rođena. Jednostavno rodila se da bi se radovala! Ona samo gleda šta majka radi, i sama počinje da to radi. Ovo je najlakši način vaspitanja. Kopiranje, shvatate li?
Jednostavno kopiranje. Tu nema nikakvog primjera. Vi uopšte nikakv primjer ne dajete: ” Treba dati primjer! Treba se napreći i oprati sudove. ” Ne. Vi ste samo srećne zbog toga što to radite. Vi se sa rodošću brinete na takav način o bliskima. A djevojčica tada ne doživljava kućne obaveze kao rutinske i koje ne donose radost rada, već kao prijatan način da se brine o svojoj porodici,piše Infpult
