„Ponekad zatvorim sebe u mrak, da osjetim koliko sam svijetla…“
Retrogradni Merkur u Škorpionu kreće direktnim hodom još jednom po rubovima svoje kože. Retrogradnost je na površinu izvukla sve heroje i zločince. U bitkama poput naših. Sve viktorijanske pobjede i gorčine. I one poraze koje nismo očekivali od onih kojima smo dali.
Od 31.10. vrijeme je stalo. Povjerenje je postalo upitna stanica za dalje. Iskrenost se pokazala kao laž. Neki razgovori s nama samima, došli su u krivo vrijeme. Povučenost je bila neobjašnjiva. Potezi drugih, također.
Ako cijelog života pričaš sa sobom, znaš li se onda prepričati?
Voljeli bi da za neke ljude postoji trailer. Onaj filmski. Raskošni. Da otkrije tek ponešto o njima. Unaprijed. Pa da znamo s kim se šećemo goli u otkrivanju sebe. Da se sačuvamo i od razočaranja i od sramote. Da ne vrtimo filmove u svojoj glavi i pitamo sebe sto se dogodilo? Kad se već mi nismo dogodili.
Povučeni u svoj svijet. Duboko zagledani u sebe. Skočili bi i preskočili najradije, sve što nas muči. Naše otriježnjenje dolazi ili je već došlo. Svijet gledamo očima ubojitih preživjelih gavrana. Jesmo li spremni za najveću bitku u svom životu? Biti sretni.
Osmijeh leluja na licima. Više nas ništa ne dodiruje. I kad boli, kao da boli neko tuđe tijelo. Jesmo li se u susretu sa samim sobom zaista skamenili? Razbili smo zid glavom. Prizor koji nas čeka i više je nego lijep.
Merkur kreće konačno direktno. Toliko nas još života čeka. Uzbuđenje u nama, kontrolirano i dozirano. Ne jurimo i ne nadamo se. Potpuno smireni u sebi prihvaćamo svaki novi obzor. Suočeni sa saznanjem da možemo mijenjati samo sebe, ne opterećujemo se više drugima.
Sve što nam drugi rade, njihova je karma, kako reagiramo na njih, naša je karma. Potpuno pomireni s trenjem u našoj koži. Ježi nas pomisao na strast života. Opušak na vrhu našeg jezika više ne peče. Rekli smo tišini sve što smo imali reći.
Sve boli smo otkinuli od sebe. U šapatima. Bez vriska. Prešutno smo im dali isto sto i oni nama – ništa. Odgovorilo smo neodgovorenim porukama tako što im nikad vise nismo poslali upit. I prestali smo tražiti odgovore na pitanja.
Jer, ako povučeš jezik nakon toliko ispričanih noći, ako odbaciš riječi i ako iza njih ne stojiš, glasovi vise nemaju smisao.
Merkur u Škorpionu prijelomno je upio tišinu. Ostavio nas bez teksta. Odgovora. Objašnjenja. Učinio da prešutno odu. I da se raznesu u sebi.
Ne dobiti poruku isto je poruka.
Ljudi nas uporno lažu, misleći da im vjerujemo. Ne trepćemo i ne odgovaramo. Misle da prihvaćamo njihove riječi kao istinu, no ne znaju oni da sto smo proživljenih života ispred njih. Mi znamo tajnu koju čuvaju. Puštamo ih da misle što hoće.
Hod u našim venama žubori. Potreba za samoćom je naglašena. Svi nešto zahtijevaju i traže, obaveze nas razapete drže na sve strane, ali centar našeg bića sada je Mir. U trenu kad to odlučimo – ne može nam nitko ništa.
Stižu zakašnjeli ljudi, zakašnjele emocije, zakašnjeli novci i darovi. Ali, želimo li ih više? Vrijeme će pokazati. Čistimo sebe. Predugo smo čekali. Svako smeće sada mora biti bačeno. Pa i ono ljudsko. Mi raspoznajemo mane u drugima, ali ih ne osuđujemo. I ljudi se čude, kako tako olako s osmjehom progutamo sve fekalije. Zar nama da ne bude dobro zbog drugih? Otrovi uvijek nagrizaju svog vlasnika, bočicu u kojoj stoje. Znamo to jako dobro.
Nama odavno nije svejedno. Sada izgledamo tako. Čistilište života u našim je rukama. Kao u 9. krugu pakla, odigravamo posljednji krug. Kada postanemo ravnodušni, pomireni, suočeni, tada bivamo najmoćniji. Odupiremo se svađi, ljubomori, posesivnosti. Znamo da nije naše ništa što nam nije dano. I ljude to najviše čudi.
Zašto ih ne želimo obilježiti? Staviti znak našeg posjedovanja? Zašto ih ne želimo ugroziti, utopiti, učiniti da nestanu? Zašto ih ne želimo oteti i preoblikovati kako želimo? Zašto ih gledamo u oči sa osmjehom dok znamo da nas lažu?
Svijet koji oni žive, davno smo proživjeli. Nokti grebu. Koža puca. Rađa se neki novi svijet. Vrata širom otvorena stoje. Neka uđe tko treba. Neka ode tko misli da treba otići. Mi ne zaustavljamo vrijeme, jer znamo da ne znamo voditi borbu s tim divom,piše Atma
Prepuštamo se. Plutonovski. Hadski. Ono što mnogima nikad nije uspjelo. I živimo, ono što nikad neki neće znati.
Mi znamo postaviti svakoga na svoje mjesto.
