“Helen nije bila obična zatvorenica, bila je čista i uredna”, ispričao je Visnia.
Nakon prvog susreta dogovorili su se da se ponovo vide za nedjelju dana. Onog dana kada je otišao da se sastane s njom između krematorijuma četiri i pet, popeo se na vrh improvizovanih merdevina sastavljenih od paketa zatvoreničke odjeće koje je Helen prethodno naslagala i sredila tako da njih dvoje tu stanu. Visnia je tada imao 17 godina ona 25.
“Nisam znao šta, kada, kako”, prisjetio je Visnia u 93. godini. “Naučila me je svemu”, dodao je.
Oboje su bili jevrejski zatvorenici u “Aušvicu” i oboje privilegovani. Gospodin Visnia prvobitno je bio primoran da prikuplja tijela zatvorenika koji su izvršili samoubistvo, no kasnije je izabran da zabavlja svoje nacističke otmičare kada su otkrili da je talentovani pjevač. Helen je zauzela značajniju poziciju: bila je grafički dizajner kampa. Postali su ljubavnici. Sastajali su se u svom kutku u propisano vrijeme, otprilike jednom mjesečno. Nakon početnog straha od saznanja da će život dovesti u opasnost, počeli su da se raduju susretima. Gospodin Visnia se osjetio posebnim. “Ona je izabrala mene”, prisjetio se on.
Nekoliko mjeseci su se sastajali, ali znali su da ove posjete neće potrajati. Oko njih je svuda bila smrt. Ipak, ljubavnici su planirali zajednički život, budućnost izvan “Aušvica”. Znali su da će biti razdvojeni, ali imali su plan da se ponovo nađu, a za to im je trebalo 72 godine.
Njihova veza u logoru trajala je svega nekoliko mjeseci. Jednog popodneva 1944. godine shvatili su da će to vjerovatno biti njihov posljednji susret. Nacisti su marševima smrti prevozili posljednjeg zarobljenika i uništavali dokaze o svojim zločinima. Kako su se krematorijumi rušili, u kampu se šaptalo da Sovjeti napreduju. Rat bi se mogao uskoro završiti.
David Visnia
Gospodin Visnia i gospođa Helen preživjeli su u “Aušvicu” više od dvije godine, dok većina zatvorenika nije preživela više od nekoliko mjeseci. Tokom njihovog posljednjeg sastanka napravili su plan da će se sresti u Varšavi. Bilo je to njihovo obećanje koje nikada nisu održali.
Visnia je prebačen u koncentracioni logor “Dahau” decembra 1944. godine. Tamo je uspio da udari čuvara i pobjegne. Sljedećeg dana, skrivajući se u štali, čuo je da se približavaju sovjetske trupe. Trčao je prema tenkovima i nadao se najboljem. Ispostavilo se da su Amerikanci. Nije mogao da vjeruje. Otkad je imao 10 godina, Visnia je maštao da pjeva operu u Njujorku. Prije rata, napisao je pismo predsjedniku Franklinu D. Ruzveltu, tražeći vizu kako bi mogao da studira muziku u Americi. Dvije sestre po majci emigrirale su u Bronks tridesetih godina, a on je upamtio njihovu adresu. Tokom svog teškog mučenja u “Aušvicu”, ta adresa je postala svojevrsna molitva za njega, putokaz.
U službi američke vojske, Visnia je postao prevodilac i civilni pomoćnik. Sada je morao da ispituje Nijemce i plijeni njihovo oružje. Helen je bila među posljednjim koja je kamp napustila živa. Poslata je u ženski logor u Ravensbruku i u logor u Malchovu, prije nego što je evakuisana u maršu smrti. Ona i prijatelj pobjegli su iz marša uklanjanjem crvene pruge koja je stajala na uniformama, što im je omogućilo da se stope sa lokalnim stanovništvom koje je bježalo. Nakon završetka agonije Helen se vratila kući u Bratislavu, u Slovačkoj. Njenih roditelja i sestre više nije bilo, osim jednog brata, koji se tek oženio.
Udala se za Ervina Tihauera, vršioca dužnosti šefa policije i oficira bezbjednosti Ujedinjenih nacija, te je imao uloge koje su mu omogućile da blisko sarađuje sa američkom vojskom. Za to vrijeme, Visnia je 1947. upoznao buduću suprugu Nadu. Pet godina kasnije, par se preselio u Filadelfiju. Godinama kasnije, jedan od prijatelja ljubavnika iz “Aušvica” rekao je Visniju da je Helen u Njujorku. Visnia je svojoj ženi ispričao o svojoj bivšoj ljubavi te je pomislio kako će ovo biti sjajna prilika da se ponovo sretne s njom. Njihov prijatelj je dogovorio sastanak. Visnia je vozio dva sata iz Levitavna do Menhetna i čekao Helen u predvorju hotela preko puta Central parka. “Nikad se nije pojavila”, ispričao je on.
Helen Spitzer
Visnia je 2016. odlučio da ponovo pokuša da kontaktira Helen. Podijelio je svoju priču s porodicom. Njegov sin, koji je rabin u Reformskoj sinagogi u Prinstonu, pomogao mu je da dođe do nje. Napokon je pristala na posjetu. Visnia je avgusta 2016. poveo dvoje unuka na susret sa Helen, sada gospođom Tichauer. Ćutao je tokom vožnje do Menhetna. Nije znao šta da očekuje, ipak su prošle 72 godine od kako je posljednji put video bivšu ljubav. Čuo je da je lošeg zdravlja, ali je vrlo malo znao o njenom životu.
Kada su stigli u njen stan, gospođa Tichauer je ležala u bolničkom krevetu, okružena policama punim knjiga. Bila je sama od kada joj je suprug umro 1996. godine, a nikada nisu imali djece. Tokom godina je bila vezana za krevet i sve je manje vidjela i čula. Imala je pomoćnika koji brine o njoj, a telefon je postao njen prozor u svijet, prenose “Nezavisne“.
