Iako je od perioda njegovog stvaralaštva, koje je, između ostalog, ispunjeno ljubavnim osjećanjima prema ženi imena Laura, prošlo sedam vijekova, ljubav i njene vrijednosti su ostale iste i danas.
Tome u prilog govori primjer Memnune Nune Krluć i njenog partnera Mustafe Redže iz Sarajeva, koji imaju po 79 godina, a već četiri uživaju u zajedničkom životu, pažnji i penzionerskim danima. Upoznali su se, kako nam Mustafa otkriva dok razgovaramo u njihovom domu na Grbavici, sasvim slučajno u jednoj bolnici u Sarajevu, piše “Azra“.
“Otišao sam u bolnicu da operišem bruh i ona je bila na hirurgiji na Koševu. Došla je jer se morala hitno operisati i odmah sam primijetio nju i sestru joj, ali ih nisam poznavao. Tokom boravka u bolnici sam dijelio sobu s jednim čovjekom iz Vogošće i jednog dana nam je došla Nuna i rekla: „Hoćete li da vam pjevam pjesmu?“. Rekao sam joj: „Ako Vam se pjeva, gospođo, Vi pjevajte“”, sjeća se on.
Ne krije da mu nije trebalo puno da odluči da je pita za broj telefona.
“Otišao sam kod nje u sobu i počeli smo razgovarati. Rekao sam joj da sam u penziji, a ona je na to odgovorila da je i ona. Kažem joj da imam stan, ona odgovori da ima i ona. Dodam i to da imam vikendicu na Jablaničkom jezeru, ona mi odgovori da ima i ona. Rekoh: „Imam auto“, a ona kaže: „Ja nemam“ (smijeh). Ispričali smo se i razmijenili brojeve i prvi put sam je nazvao na dan kada smo oboje izašli iz bolnice. Desetak dana smo se čuli telefonom, a onda me je nazvala i rekla: „Hajde dođi da me izvedeš, poludjet ću u kući“. Otišli smo na ručak na Vrelo Bosne”, kaže Mustafa i dodaje da je ubrzo Nunu pitao da žive zajedno.
“Nekih 20 ili 25 dana smo se čuli i izlazili, a onda sam joj rekao: „Ja ne bih da se sastajemo, od toga nema ništa. Meni ne treba žena da se s njom sastajem, nego mi treba žena s kojom ću da živim“. U tom momentu mi je rekla da će razmisliti, a kasnije me pitala hoću li živjeti s njom u njenom stanu. Meni to nije bio problem i počeli smo da živimo zajedno. Od tog momenta se nismo i ne mislimo se odvajati”, ističe Mustafa, koji iza sebe ima dva braka.
Nuna, inače strastvena zaljubljenica u sevdalinku, koju izvodi gdje god joj se pruži prilika, dodaje da joj nije trebalo mnogo da razmisli i pristane na zajednički život.
“Malo mi je dodijala samoća, a i uvijek sam se šalila da mi u životu jedino „četiri točka“ fale (smijeh). Redžo je od samog početka bio ljubazan i osvojio me pažnjom. U moj život je unio sigurnost, a to znači da znam da imam nekoga ko me voli i ko brine o meni. Uvijek me iznova iznenađuje, bilo da je riječ o poklonima ili o tome da kaže da taj dan nećemo ništa kuhati, nego idemo vani jesti. Sve je u sitnicama. Recimo, ja nikada nisam bez banana u kući, jer mi on, gdje god ide, kupi banane da mi ne bi nestalo”, ističe ona.
Nuna nam otkriva u čemu se njihova ljubav najviše razlikuje od one koja je svojstvena pripadnicima mlađih generacija.
