Tako svoju ispovijest počinje Gari Kogoj, mladić koji je odrastao u domaćintvu “hordera”, tačnije sakupljača, odnosno osobe koja kompulsivno čuva svaku, pa i najmanju sitnicu u kući.
Njegova ispovijest na Fejsbuku propraćena je sa mnogo reakcija, a mi je prenosimo u cjelosti.
– Kao i većina ljudi, i ja beskrajno volim svoje roditelje – mislim da je važno da to naglasim prije nego što nastavim sa opisivanjem svog detinjstva. Moja mama ima mentalni problem i zbog toga ne mogu da je krivim zbog toga kako smo živjeli kao porodica, piše “Žena Blic“.
Recimo, slika koju postavljam je slika iz “moje”sobe. Prije toga, bila je spavaća soba mojih roditelja, a kada više nisu mogli fizički da se smjeste u nju, postala je moja soba. Kako me je tačno promijenio život u ovakvom okruženju?
– Održavanje lične higijene je pakao.
Hordašenje moje majke počelo je negdje oko 2012. godine. Sada je čak i dobro kako je bilo na samom početku. Tada zaista nisam mogao da se okupam jer nam je tuš konstantno bio prepun fekalija pasa i mačaka.
Sada je situacija takva da mogu da makar minimalno održavam higijenu. Međutim, problem mi je pranje mog veša jer mašinu držimo u podrumu, a u zavisnosti od toga u kom je stanju moja majka, dešava se da u podrum ne može da se uđe. Zato često svoj veš perem na ruke.
– Ranije iskustvo me je naučilo da po svaku cijenu održavam ličnu higijenu.
Nikad više ne želim da prođem kroz taj već opisani pakao kada prosto ne mogu da se istuširam. Zato, iako živim u prljavštini, zaista dajem sve od sebe da makar sebe držim čistim. To je jedino što me održava normalnim u domaćinstvu koje je zaista jedno ogromno đubrište.
Iako koliko-toliko održavam ličnu higijenu, teško uspjevam da makar održavam svoj prostor. Imam neke polučiste dijelove u svojoj sobi, ali to moja majka vrlo brzo zatrpa.
– Nevjerovatno je lako izgubiti stvari u mojoj kući.
Izgubio sam gomilu stvari koje su mi bile jako važne ili drage. Nekad ih nađem, recimo za godinu dana, a u većini slučajeva zauvijek su izgubljene. I kada ih nađem, draže bi mi bilo da ih ne nađem jer možete misliti u kakvom su stanju ako su mjesece provele zatrpane ispod đubreta i fekalija.
– Navikao sam na đubre u kući i više ni ne primećujem koliko ga ima.
Kada od djetinjstva živite u takvim uslovima, smetlište od kuće postane vam norma. Normalno mi je da sjedim i radim domaći a da oko mene treskaju i padaju gomile đubreta.
– Nemam nikakvu privatnost.
Sve sobe su uvijek otvorene jer su gomile đubreta u njima kao i u hodnicima tolike da je fizički nemoguće zatvoriti vrata. To uključuje i vrata kupatila.
– Mama urla na mene zbog potpunih sitnica.
Moja mama je inače vrlo uravnotežena osoba, osim kada uoči neki problem u njenom nakupljenom đubretu. Recimo, u gomili smeća u našem kupatilu postoji jedna rupa. Jako je teško doći do stvari koje upadnu u tu rupu. Desilo mi se da mi tu upadne mamin parfem i potpuno je pohisterisala na mene jer je ostala bez njega.
