Mislila je da još sanja kad se sredinom 2017. godine probudila posve paralizovanaa. Sonia Vera (46) bila je model i vodila je aktivan život. U petak se osjećala čudno, pa je ranije legla spavati, no kad je u subotu otvorila oči, više se nije mogla micati, piše Daily Mail.
Liječnici su tragali za dijagnozom, a onda su otkrili da boluje od rijetke neurološke autoimune bolesti za koju ne postoji lijek. Mjesecima je bila u bolnici. Prije toga radila je kao model i vlasnica je modnog branda kupaćih kostima koje obožavaju njezine kolegice iz Victoria’s Secreta. Zbog bolesti je u kolicima te ide na fizioterapiju. Do danas je uspjela povratiti osjet u lijevu stranu tijela te može malo pomaknuti ruke i lijevu nogu, no strahuje da će postati teret suprugu i obitelji, prenosi “24sata“.
Pokrenula je kampanju na platformi GoFundMe kako bi prikupila novac za pionirsku operaciju epiduralne stimulacije. Riječ je o najsuvremenijem zahvatu koji pomaže u liječenju ozljeda kralježnice.
Nada se i kako će kupiti Alinker hodalicu koja će joj pomoći da osnaži mišiće nogu kako bi mogla samostalno izvoditi fizijatrijske vježbe te otići u Kentucky u centar za rehabilitaciju. Novinarima je rekla da želi živjeti ispunjen život.
– Bilo je teško svima uključenima. Propustila sam mnogo toga u životu. Želim putovati po svijetu i podijeliti s drugima prekrasne stvari na koje naiđem, kao što sam to činila i prije. Do sad sam živjela predivan život, no još imam toga za vidjeti. Za mene ne vrijedi odgovor: nema lijeka – ustvrdila je.
Sonia se rodila u Venezueli, a odrasla je u Los Angelesu. Voljela je snowboarding, vožnju bicikla i tenis. Dizajnirala je kupaće kostime koje su modeli redovito nosili na revijama. Tog jutra kad joj se promijenio život ustala je normalno, ali je ubrzo počela osjećati tegobe.
– Bila sam u stanu i bilo je tipično subotnje jutro. Planirala sam sa suprugom otići na tenis. Ustala sam prva, no sat vremena poslije počela sam osjećati trnce u rukama, a potom i u prsima. Mislila sam da imam srčani udar. Kad sam uzela mobitel da pozovem Hitnu, prsti su mi se ukočili. Bila sam svjesna da nešto ozbiljno nije u redu – prisjetila se Sonia koja je uspjela otići u bolnicu, no ondje su joj rekla da ode kući i naspava se. To je i učinila, no pet sati poslije probudila se posve paralizirana.
– Sanjala sam ružan san i kada sam se probudila paralizirana, mislila sam da i dalje sanjam. Nisam paničarila, a vjerujem da je to zato što sam bila u potpunoj nevjerici. Samo sam ležala i ponavljala da će sve biti u redu. Mogla sam malo pomicati glavu i to je sve. Mislili smo da je najbolje ne podizati ne micati do dolaska Hitne. Odvezli su me u bolnicu gdje sam sljedećih 15 sati liječnike uvjeravala da sam paralizirana, no nisu mi vjerovali – nastavila je ona.
Sonia je prošla niz pretraga i punkcija. Postavili su joj iglu između dva kralješka kako bi uzeli uzorak spinalne tekućine, no svi nalazi bili su negativni.
Na kraju su mi rekli da imam rijetku neurološku autoimunu bolest za koju ne postoji lijek. Nikad nisu otkrili točan uzrok paralize. Neurolog mi je rekao da ne tražim simptome po Googleu, no svejedno sam to učinila. Do jutra sam pročitala svaku stranicu. Poslali su me na oporavak na tri mjeseca, ali bezuspješno. Pa opet na šest mjeseci, no bilo je isto – kazala je Sonia.
U bolnici je provela još tri mjeseca, a onda su je pustili na kućnu njegu. Njezina prijateljica joj je pomogla kako bi se osjećala bolje pa je organizirala snimanje iz kreveta i kolica. Fotografije je podijelila na Instagramu.
– Iznutra sam se osjećala kao da sam ista i da se ništa nije promijenilo, no izvana je bila druga stvarnost – napisala je pod slike.
Dali su mi steroide zbog kojih sam djelovala drogirano, no to mi nije bilo važno jer su lijekovi učinili čuda za moju kosu, kožu i nokte. Ono što se ne vidi je bol kroz koju prolazim. Jedva sam držala glavu, a tijelo je posve otkazalo. Mišići su mi počeli propadati. To je problem kad ste paralizirani. Mišići i organi propadaju. No bila sam odlučna i moja prijateljica je došla kako bi snimila nekoliko fotografija. Medicinske sestre su bile izvanredne i puno su pomogle. Osjećala sam se lijepom i snažnom u duhu. To je život, kad ste snažni u nedaćama – nastavila je.
Odlučna u namjeri da se oporavi, bila je ljuta na specijaliste koji su od nje tražili da im objasni svoje kratkoročne i dugoročne planove kako bi udobno živjela u kolicima.
– Zašto su kolica jedini način da živim, zašto bi to trebao biti moj cilj? Bili su ludi. Moja bitka još traje, i o čemu god da je riječ, borim se iz dana u dan. Sigurna sam da će iz ovoga svega nastati nešto dobro, makar da svojim primjerom inspiriram druge u tome da nikad ne treba odustati. Nedostaje mi moj posao i nadam se da će mi Bog pomoći da se vratim. Imam boljih i lošijih dana, no uvijek sam zahvalna što se probudim i doživim još jedan dan – rekla je.
Sonia priznaje da najviše brine zbog ljudi koji je okružuju i koji se s njezinim stanjem nose puno teže nego ona.
– Ne želim im biti teret. Živim privilegiranim životom i na tome sam zahvalna svakog dana, no nije njihova dužnost da se bore za mene. Ja se borim za njih. Borim se da pronađem odgovarajuće liječenje, no to nije jeftino i sve je izvan države. Trenutačno idem samo na fizioterapiju i nadam se da ću opet prohodati. To bi se sve moglo promijeniti ako odem na tretman matičnim stanicama ili mi implantiraju epiduralni stimulator – ustvrdila je ona.
