U petak, 13. marta, samo nekoliko sati nakon što sam odlučila da ću početi prakticirati socijalnu distancu, zbog zdravlja drugih, dobila sam groznicu i glavobolju. Nisam mislila na najgore, ali, za svaki slučaj, partner i ja smo spavali u odvojenim sobama. Do ujutro, počela sam kašljati. U nedjelju sam bila bolje i groznica je nestala. Bila sam sretna misleći – pa, iako je koronavirus, ostat ću kući, jer sam čula da ljudi poput mene nemaju razloga za brigu. Planirala sam posao za sljedeći dan, tuširala se.
Sredinom te noći probudila sam se u groznici, počela sam povraćati, nisam mogla udahnuti. Do ponedjeljka nisam mogla izgovoriti par riječi, a da se ne počnem boriti za zrak. Nisam mogla do kupatila bez da dišem kao da sam istrčala kilometar. U ponedjeljak navečer, pokušala sam jesti, ali nisam mogla i disati i jesti. Svaki zadatak bio je napet – resetovanje passworda da mogu komunicirati s ljekarom – nisam mogla disati.
Brojni su razlozi zašto nisam htjela u bolnicu. Kada sam nazvala 311 da pitam za test, rekli su da mi osobe sa simptomima COVID-19 moraju ostati kući. Čula sam taj savjet drugdje i htjela sam uraditi sve da smanjim širenje virusa. Bila sam i svjesna da mnogi drugi, ugroženijeg zdravlja, trebaju bolnicu. Konačno, bilo me je strah – šta ako ovo nije COVID-19, pa ga dobijem u bolnici. Konačno, i pored toga što sam teško disala, dio mene je vjerovao da ću biti dobro, jer sam mlada i zdrava.
I dok je mene šokirao razvoj simptoma i, na kraju, hospitalizacija, ljekari i sestre nisu bili iznenađeni. Kad sam došla, saznala sam da je u sobi do mene 30-godišnjak, apsolutno zdrav osim što ima koronavirus SARS-CoV-2, ali ni on ne može disati. Rekli su mi da dolazi sve više pacijenata mojih godina i zaista sam zahvalna partneru koji je pozvao bolnicu kada mi se disanje pogoršalo, a doktor insistirao da dođemo. Čim su mi dali kisik, bilo mi je lakše. Bila sam sretna što sam došla u bolnicu na početku krize pa sam dobila iznimnu brigu.
Mnogo je razloga da milenijalci počnu ozbiljno shvaćati COVID-19. Kao jedna od najvećih generacija u SAD-u, možemo imati ogroman utjecaj na tok ove pandemije. Budući da se pretpostavlja da mnogi zaraženi milenijalci neće pokazivati simptome, naše socijalno distanciranje je presudno za zdravlje ranjivijeg stanovništva i može imati veliki utjecaj na “ravnanje krivulje”.
Nažalost, dobar dio naše generacije – čak i neki mlađi od nas – ne shvataju dovoljno ozbiljno ovu javnozdravstvenu krizu. Nastavljamo se okupljati u grupama, putujemo u inostranstvu i karantin doživljavamo kao produžene proljetne praznike. Kao generacija s pretpostavljenom predanošću socijalnoj pravednosti, trebali bismo pojačati svoju ulogu saveznika ranjivijoj populaciji. Pa ipak, poruka da ostanemo kod kuće još uvijek ne prožima našu generaciju.
Milenijalci, ako ne možete biti dobri saveznici, barem ostanite kući kako biste se zaštitili. Naša ranjivost na ovu bolest je mit – to sam doživjela iz prve ruke. Zemlje u Europi i Aziji izvještavaju o sve mlađim pacijentima. New York Times je ove sedmice objavio da je gotovo 40 posto hospitaliziranih COVID-19 pacijenata u SAD-u mlađe od 54 godine. Što je najgore, kada su medicinski radnici primorani da odlučuju o tome ko živi, a ko umire, naša generacija bude ona koja je izabrana da živi. Dakle, ne samo što rizikujemo vlastito zdravlje, već i naša prisutnost u bolnicama smanjuje njegu koju druge grupe mogu dobiti.
Također smo generacija koja se odriče kupovine zdravstvenog osiguranja, jer je skupo, a mnogi od nas – uključujući i mene – rade poslove kao da “nastupamo” koji nam, često, ne daju koristi. Često živimo u prepunim stanovima s cimerima, što znači da je naša sposobnost ublažavanja rizika manja, te se moramo pouzdati i vjerovati jedni drugima. Također je vjerovatnije da ćemo živjeti s roditeljima nego ostale generacije i na taj način možemo riskirati širenje virusa na najdraže osobe koje imaju manje šanse da ga prežive.
Milenijalci duboko brinu o dobrobiti i socijalnoj pravednosti. Znam, jer vodim popularnu seriju događaja o raskrsnici dviju tema. Voljela bih da se pojedinci nisu suočili s tako velikim teretom odgovornosti, ali u nedostatku ranih i primjerenih akcija naše vlade, nemamo drugog izbora. Sada je vrijeme da šetamo razgovorom. Mnogo je toga što smo naslijedili, a ne možemo kontrolirati. Pokušajmo utjecati tamo gdje možemo.
Fiona Lowenstein je spisateljica, producentica i učiteljica joge te utemeljiteljica queer feminističkog wellness kolektiva Body Politic. Kolumna joj je objavljena na New York Timesu, prenosi “Radiosarajevo“.
