Ali, kako piše, ‘od početka je nekako i znala da će o korona virusu izvještavati i iz Njujorka’. Ono što ipak nije mogla da pretpostavi je da će i sama biti zaražena.
Prenosimo vam njenu priču u cjelosti:
Ako sam jednu stvar naučila iz nešto manje od tri mjeseca koliko pratim pandemiju korona virusa, to je da uvijek moram biti spremna na najgore. Kada je Njujork 1. marta objavio da imaju prvi slučaj zaraze, odmah sam kupila toalet papir za dvije sedmice, maramice za dezinfekciju, hranu i kafu.
Naredne dvije sedmiceprijatelji su me stalno ispitivali ‘treba li i dalje da idem u teretanu’ (vjerovatno ne) ili ‘je li sigurno šetati napolju” (da, na udaljenosti od dva metra od drugih).
Kad su u Njujorku 15. marta počeli da se zatvaraju kafići, restorani i škole, sa svoje dvije cimerke i četiri komšije dogovorila sam se da ćemo se tek tada vidjeti.
Bilo je nas sedam – a stalno se govori da se treba ograničiti okupljanja s deset i više ljudi.
Dva dana kasnije cijelo tijelo je počelo da me boli. Međutim, tješila sam se što nisam imala ni jedan od glavnih simptoma korona virusa: visoku temperaturu, suhi kašalj ili otežano disanje.
Takođe, znala sam da teške slučajeve virusa uglavnom razviju stariji muškarci koji imaju drugih zdravstvenih problema. Kako ne spadam ni u jednu od tih grupa, počela sam da se pitam da li je mojestanje psihosomatsko.
Ljekari su mi rekli da je baš svako podložan infekciji, a kad sam u roku od 24 sata dobila visoku temperaturu, znala sam da nešto nije u redu. Shvatam kako mnogi pogrešno tumače simptome ovog virusa, ali s tijelom mi se događalo nešto što nikad prije nije- sjećala se kao da sam istrčala maraton, a onda me još i udario auto.
Odlučila sam da se samoizolujem u svom stanu. Nikakvo pisanje o COVID-19 nije moglo da me pripremi na osjećaj koji sam imala kasnije, dok sam se ‘borila za vazduh pri svakom udisaju.
Bolovi su trajali nekoliko dana, tokom prve sedmice su bili sve gori, a onda sve slabiji, te sam pretpostavila da je vrhunac bolesti prošao. Sedam dana od pojave prvih simptoma počela sam da osjećam bol u rebrima i pritisak kao da mi neko stiska pluća, kao harmoniku. Jedva sam disala.
Zakazala sam video sastanak sa ljekarom, koji mi je rekao da odem na Hitnu ako mi se simptomi pogoršaju. Nakon hodanja od spavaće sobe do kupaotila u malom stanu u Njujorku bila bih toliko umorna i zadihana da sam morala sjesti – bez obzira što sam svake subote trčala malo manje od deset kilometara.
Kad sam došla na Hitnu dali su mi masku za lice i otpratili me u čekaonicu. Nikoga više nije bilo, a doktor me je odmah vidio. Potvrdio je ono na što sam sumnjala: gotovo sigurno imam COVID-19. Ali na Hitnoj nisu testirali.
Umjesto toga, ljekar mi je izmjerio nivo kiseonika i zamolio me da istovremeno hodam i pričam. Tad mi je dao izbor: Može me uputiti u bolnicu ili da odem kući i sama se nosim sa simptomima.
Znala sam da su bolnice već pune pacijenata s COVID-19. Otišla sam kući da legnem, a uveče sam zamolila prijatelja da me opet odvede na Hitnu jer nisam mogla da dišem.
Čekala sam oko sat vremena. Zatim su me odveli u sobicu veličine ormara. Doktorica mi je rekla da ne može učiniti ništa da mi pomogne s mojim simptomima.
“Činjenica da ‘možeš da govorim pune rečenice bio je dobar znak’, rekla je, te dodala:
“Ti si odličan primjer zašto mladi moraju da ostanu kod kuće”.
Budući da bolnice u Njujorku sad testiraju samo one najteže slučajeve, mnogi ‘blaži’ ostanu nezabježeni.
Istraživanje Kineskog centra za kontrolu i prevenciju bolesti pokazuje da većina s korona virusom ‘lakše’ oboli, što znači da većina infekcija u Njujorku uključujući moju – uopšte ni ne ulazi u zvanični broj slučajeva.
“Nažalost, jednostavno nismo u mogućnosti da testiramo sve, iako bismo željeli”, rekla mi je kliničarka.
‘Sada moramo da se usredsredimo na one kojima je potrebna intubacija i koji su kritični’.
Ipak, podaci zdravstva pokazuju da osobe mlađe od 44 godine čine otprilike petinu hospitaliziranih zbog korona virusa Njujorku.
U hitnoj sam pitala doktora kad se moj slučaj eventualno više neće smatrati blagim ili kad situacija zahteva test.
Rekao mi je ‘ako bi se borila s disanjem i dok sjedim’. Sve što bolnica može, dodao je, je da napravi rendgen grudnog koša, ali to će samo potvrditi ono što već znamo, da je virus.
Prije nego što su me otpustili, ljekar mi je rekao da se vratim ako mi se stanje pogorša. Jedva sam mogla da zamislim kako bih se tad osjećala. Nakon još jedne neprospavane sedmice, počela sam da osjećam da mogu normalno da udahnem. To je bilo otprilike u isto vrijeme kad je počelo da me boli grlo pa sam jedva jela i pila.
Do 14. dana od prvih simptoma, dana kada je trebao da prestem biti zarazna, bolovi su se vratili. Osjećala sam se kao da su se vratili na kvadrat, ali barem sam mogla disati.
Čini mi se kao da je prošla cijela vječnost od kad sam u Vuhanu u Kini intervjuirala ljude zatvorene u stanovima i od početka sam bila spremna da će ovaj virus biti stvarnost svih nas. Ali, nisu svi bili spremni.
U početku je bilo toliko optimizma. Nije se osjećala panika Vlade i svi su ponavljali da nema razloga za brigu”, rekao mi je prodekan škole za javno zdravstvo Džons Hopkins Blomberg, Džošua Sharfstein.
“Što se tiče testiranja, Vlada nije ozbiljno shvatila krizu do sredine marta. U to vrijeme su se mnogi Amerikanci – uključujući i mene – već razboljeli – rekao mi je Aleks Greninger, pomoćnik direktora Kliničke laboratorije virusologije na Univerzitetu Washington.
“Trebalo je znati kako će se proširiti – rekao je Greninger. Virus je ‘pokosio’ Italijane. Proširio se cijelom Evropom. I ne znam koliko će ovdje ljudi umrijeti dok neki shvate važnost socijalne distance.
Isto je tako potrebno da neko umre – ili da je barem u neposrednoj opasnosti – da bi ga se u bolnici u Njujorku testirali. A budući da je tako, drago mi je što nisam zahtjevala da me testiraju, prenosi “24 sata“.
