Dok slušamo sljedeći govor,
slika se polako izoštrava – riječ je o najobičnijoj violini, marke Stradivari, koja leti nebom…
Ženski glas reče:
– Tisuću sedamsto dvadesete Cremona bijaše njegov dom. Ruke ljubavi iz ničeg napraviše
Nešto… Iz zemlje krv izviraše. Drevni ostaci ustaše. Ostadoše. Kao u svetištu. Osluhnusmo
ljubav u kolijevci glazbe. Na mjestu davnog stvaranja…
Muški glas reče:
– Srce reče: Violina, volim te.
Radionica. Interijer.
Stradivari sjedi u radionici i svira violinu. Gladi je i mazi prstima. Prislanja je uz grudi.
Ponovno svira. Odloži na stol. Dvoji trenutak. I uvijek mu se instrument pojavljuje u priviđenju
žene. Ona…
On svira. I kroz svijest mu navire sjećanje…
