Prema nalazima znanstvenika, prenošenje koronavirusa događa se uglavnom u zatvorenim prostorijama. „Zato što je cirkulacija zraka na otvorenom mnogo veća. Imate strujanje vjetra pa se tako vrlo brzo koncentracija aerosola razrjeđuje“, kaže Nico Mutters, šef Instituta za javno zdravlje pri Sveučilišnoj klinici u Bonnu, za Deutsche Welle.
Slično kaže i virusolog Aleksander Kekule, ali dodaje – to sve važi ako se i na otvorenom drži razmak od najmanje metar i pol. „Ako ne držite taj razmak, gledate se licem u lice i glasno pričate, pjevate, vičete, pljujete – onda se, umjesto aerosolima, možete zaraziti kapljično.“
Studije potvrđuju da je opasnost od zaraze vani ekstremno niska. Jedno istraživanje iz Kine je proučilo 7.324 slučaja zaraze – samo u jednom slučaju na otvorenom. Kekule kaže da to isto važi za mutacije virusa – one su nešto zaraznije, ali mjere ostaju iste. „Mutanti ne lete dalje”, kaže virusolog.
Kako utječe vjetar?
„Što vjetrovitije, to će prije biti razbijeni oblaci aerosola koje čovjek proizvodi”, kaže Gerhard Scheuch, fizičar i istraživač aerosola. Na pitanje je li recimo na livadi gdje borave različite grupice ljudi moguće da vjetar odnese aerosole od jedne do druge grupe, Scheuch kaže da je to praktično nemoguće.
„Samo zbog tjelesne temperature se stvara neka vrsta zračne struje koja uglavnom, kao kod kamina, ide prema gore“, priča ovaj fizičar za DW. Jer, tjelesna temperatura od oko 37 stupnjeva je uglavnom viša od vanjske temperature. „Time se topliji zrak penje gore, pa i taj oblak aerosola.”
Jedna studija u Iranu je također potvrdila da vjetar ne igra nikakvu ulogu u prenošenju virusa.
Što kad je vani toplo, a što kad je hladno?
To nije do kraja znanstveno razjašnjeno. Američki istraživači su pratili razvoj infekcije u toplim, hladnim, suhim i vlažnim predjelima Kine – i nisu našli nikakve razlike. Jedna austrijska studija je ustanovila da ultraljubičasto zračenje Sunca ubija virus recimo na površinama, ali da to malo utječe na prijenos zaraze s čovjeka na čovjeka.
Mutters kaže da se na Sunce ne treba oslanjati – više je ultraljubičastog zračenja ljeti, ali je recimo u snježnim predjelima ono još veće zbog refleksije snijega. Osim toga, on ukazuje na to da pandemija jednako pogađa i toplije i hladnije predjele.
Kekule pak vjeruje da to ništa ne govori o samo biti stvari, jer pretpostavlja da se i u toplim predjelima ljudi masovno zaražavaju unutra. „Baš tamo više borave unutra gdje su klima-uređaji i ventilatori”, kaže on.
Ima li opasnosti od sporta?
Stručnjaci kažu da i sportaši, recimo pri džogingu, trebaju drže razmak od metar i pol usprkos tome što, u stanju fizičkog opterećenja, dublje dišu i izbacuju više čestica u zrak. „Ako neko samo protrči pored vas, čak i na malom razmaku, rizik je vrlo nizak”, kaže nam Birgit Wehner, istraživačica aerosola s Instituta Leibnitz.
Slično misli i njen kolega Gerhard Scheuch – i zadihani sportaši bi morali stajati dugo jedni pored drugih da bi se zaraza prenijela. Zato on ne vidi problem ni u momčadskim sportovima poput nogometa. „Ali problem nastaje kad se koriste svlačionice ili WC. To su opasne prostorije. One se moraju dobro provjetravati.”
Kao kontroverzna važi jedna nizozemska studija koja je prošle godine pokazala da je potreban veći razmak među sportašima. Kažu, od biciklista valja držati dvadeset metara razmaka. Kritičari naglašavaju da je ta studija obavljena u aerotunelu, a ne pod realnim uvjetima.
Je li susret s pušačima opasniji?
Još niti jedna studija nije povezala pasivno pušenje s povećanim rizikom od zaraze koronavirusa. „Pušenjem se ne izbacuje više virusa u okoliš”, kaže Scheuch. Ni Nico Mutters sa Sveučilišne klinike u Bonnu ne vidi da su pušači na bilo koji način zarazniji.
Doduše, prema Institutu „Robert Koch“, pušači imaju nešto veći rizik od teškog oboljenja ako se zaraze. Ali po druge nisu opasniji.
Ima li maska na otvorenom smisla?
Ima, ako se ne može držati razmak. Pogotovo u većim gužvama, recimo na koncertima. „Ili kad ste na autobusnoj stanici, ili u nekom redu, onda maska ima smisla“, zaključuje Wehner.
