Moji su roditelji kao mali bili vrlo siromašni. Mama je imala 10 godina kada joj je tata umro, a mojem je bilo šest godina kad je i njemu umro otac. Ostali su s majkama koje su preuzele brigu oko financija. Oboje vrlo ambiciozni u želji da sebi izgrade drugačiji i bolji život, zapeli su u učenju i stvorili sebi danas, kada su u mirovini, život – potpuno bezbrižan što se tiče financija – a nama djeci i svojim unucima u nasljedstvo će jednog dana ostaviti enorman kapital. Čak i da nam ništa ne ostave ostavili su toliko toga u nasljedstvo, a ne spada pod materijalno.
I zato sam im neizmjerno zahvalna što su dio zdravog odnosa prema novcu ugradili i u mene. Kao i za mnoge životne stvari, mislila sam da je to pod normalno, ali sad vidim da očito i nije. U mnogočemu sam mislila da je kao i kod mene doma pa su me mnoge situacije neugodno iznenadile kada sam shvatila značaj mnogih rečenica iz prošlosti, npr. kada bi mi neke prijateljice ili poznanici rekli – Blago tebi Iva, kako su tebi roditelji super.
I zato mi je sinula ideja da napišem koliko je zdrav i podržavajući roditeljski dom neizmjerno važan za budućnost djeteta pa ću evo danas započeti sa svojim odnos s novcem. Nek to bude temelj broj 1 s obzirom i na sami naziv portala, Žene i novac.
Sjećam se – pred svaku Novu godinu iz tatine bih torbe uvijek uzela neki rokovnik. Tate su onda nosili one veće torbe. Na posao se onda išlo u odijelu i kravati. Tada je bilo moderno darivati rokovnike i kemijske olovke pa bih i ja užicala jedan. Nije toga bilo kao danas u stilu isključivo ženski rokovnik, pa ovake korice, pa onakve korice, sa šljokicama i slično. Mogao si odabrat bordo ili tamno plavi.
Nije bilo tolikog, ja bih rekla, izluđujućeg, izbora kao danas, ali bilo je i voćnih jogurta apropo Kolindine izjave o jogurtima. Imao si voćni i običan. A danas imamo čvrsti, tekući, grčki, skyr, punomasni, light s komadićima voća, žitaricama. A daj brate, kad stanem pred policu, poludim od izbora!
Tako isto danas u knjižarama s rokovnicima. Zato ih imam, evo neću lagati, preko 20. Ovaj je bio divan jer ima motiv prirode. Ovaj je strašno motivirajući jer je pun citata za bildanje pozitivnog razmišljanja. Ovaj je nekako taman za torbicu. I svaki je započet s nekom idejom napola prazan i svake godine svečano sebi obećam da idem u Novu s jednim rokovnikom. Ove godine krenula sam s onim od prošle godine jer sve što sam si tad zapisala – neka vrijedi i za ovu godinu jer – jogurt je jogurt i rokovnik je rokovnik.
I tako bih vam ja najprije, dok sam mala bila, na zadnjoj stranici upisala sve svoje prijatelje i njihove brojeve telefona. Bilo mi je fora gledati popis praznika jer se tada prvo polugodište činilo kao danas pet godina pa sam brojala koliko ima dana do prvih praznika, a koliko još dana do početka ljetnih praznika. Što je tada to dugo trajalo, kao čitav život sada!
Bila je negdje pri kraju rokovnika i rubrika tipa jedna mala kućna bilanca. E, tu sam si ja uvijek upisivala koliko sam potrošila na bazoke (za one mlađe članice grupe to su bile super nezdrave i super tvrde žvakaće, ali slatke kao med) i na sličice Sarah Key i Ljubav je… Vi 40+ sigurno se sjećate tih sličica. Jedna bazoka pet dinara i četiri sličice toliko i toliko. Plus, minus i saldo.
Takve slične stvari često sam imala prilike vidjeti za našim stolom u kuhinji. Tako su mama i tata planirali, a ja učila da toga nisam bila ni svjesna. Moj tata i dan danas stvari planira na papiru. Aktivnost, oznaka prioriteta i onaj na koga se aktivnost odnosi jer planiranje je pola posla. Definitivno sto posto istina. Često kad dođem kući škicnem na te tatine planove da vidim ima li mene. Imam li kakvu obavezu i nakon što sam iz obiteljske kuće izašla prije 19 godina.
Nisam dobivala klasičan džeparac, ali uvijek je bilo tu i tamo za nešto. Znam da sam se često užicala i kod bake za sličice. I danas se sjećam, bila je tad već bolesna i u krevetu, kako bi mi rekla neka sama otvorim ormar i iz njezine flajde (kućna haljina) uzmem koji dinar.
Moji roditelji su sve što imaju izgradili svojim radom i upornošću. I zato kad netko kaže da se do novca dolazi na mutan način, ja znam da to nije tako. Znam i da novaca nemaju samo lopovi i oni nepošteni. Znam da se novac zaradi svojim vlastitim zalaganjem i odgovornim upravljanjem.
I zato mi nikad nije bilo teško zapeti i ustrajati do kraja unatoč mnogim preprekama i okolnostima koje bi mi, na kratko, oduzele ili umanjile motivaciju.
Kada mami kažem za neke radionice, tipa Poželiš, a Svemir odgovori, ona se samo nasmije i kaže: Ja nisam imala vremena razmišljati kakav imam odnos s novcem. Ja sam samo željela imati bolji život od svojih roditelja i to me guralo naprijed. Samo rad stvara i samo se radom napreduje, rad te izvlači iz mnogih teških situacija. Prihvatiš situaciju takva kakva jest i uhvatiš se rada.
I, što sam starija, ne samo za ovu stvar, za mnoge kažem kako je Mama u pravu.
Gurali su svoje karijere, marljivo radili i stvarali sastrane. I uvijek zajedno. Nikad odvojeno. I to je zaista vrijedna lekcija koju sam svaki dan imala prilike učiti.
Ok, danas su nam na raspolaganju mnoge tehnike kojima si dajemo uvid kakva uvjerenja o novcu imamo. Imamo prilike slušati razne stručnjake na tu temu. Mogu se koristiti usluge konzultanata po pitanju financija. Puno literature nam je dostupno, ali kad sve zbrojimo i oduzmemo uvijek se vraćamo na Stari Dobri Rad.
Nisu svi imali sreću kao ja, pa možda da podijelim koji savjet koji mi je mama dala prvog dana kad sam se zaposlila davne 1998. godine.
Kao što je njezina mama rekla njoj, tako je ona prenijela na mene, a to je da od plaće ostavim barem 25 posto.
Tada sam krenula uplaćivati stambenu štedionicu, a onda sam uzela obiteljsku i u sedam godina ima prvi početni kapital. Kupila sam mali apartman u rohbau izvedbi. Tada su još bile njemačke marke. Ali uspjela sam i krenula sam u samostalno iznajmljivanje. Nije me bilo strah uzeti kredit za naš prvi stan. Moji su roditelji na taj način do svoje pedesete izgradili kuću, pa je jedan apartman gradio drugi, drugi je izgradio treći.
I onda se meni i suprugu ostvarila želja da kupimo kuću, za nas, na najljepšem mjestu kojeg smo odabrali za život prije osam godina. I onih početnih 25 posto, pretvorilo se iz njemačkih marki u eure, cijena nekretnina su rasle, a mi smo imali kapital da otplatimo pola kuće. Pa smo s vremenom prodali i stan kojeg smo kupili na kredit i eto danas živimo bez kredita u kući s vrtom.
Onih 25 posto zakotrljalo je nešto što se na samom početku nije ni naziralo – da bi jednom to bio temelj otplate cijele naše kuće.
Nije ovo hvalospjev o meni kako sam pametna. Samo želim napomenuti kako se o financijama i pametnom upravljanju financijama uči u četiri zida, od malih nogu, od roditelja. Važno je vlastitim primjerom dati primjere djeci da na tome stvaraju zdrave financijske navike, a kada su dovoljno veliki – usmjeravati ih prema odgovornom ponašanju prema financijskim prilikama.
Nema svatko isti start, ali svatko ima iste predispozicije naučiti se odgovorno ponašati prema novcu.
U mojem braku nema moje ili tvoje. Novac je zajednički. Zajednički donosimo odluke za što štedimo, kako trošimo novac i što bi bilo dobro da nam je neki financijski cilj za budućnost. Naravno, svatko u braku ima svoje navike. Naše su takve. David ne dobiva džeparac. Sve što skupi od rođendana do rođendana pohranjuje u svoj sef. Ode sa mnom koji put na teren i dobije dnevnicu. Inzistirao je na dječjoj štednji. Nedavno je sam platio nove tenisice koje smo mu mi željeli platiti. Ali ne mogu vam prenijeti na ovaj način kako je bio ponosan kad je prodavačici dao novce iz svojeg novčanika. Ili kad uzme nekih 20-ak kuna pa počasti svojeg bratića nekim slatkišem ili kad pozove svoju nonu na kavu u kafić.
Neki mi znaju reći: Lako tebi Iva! Prije sam se loše osjećala kad bih isto čula. Danas to više ne priznajem. To su samo izgovori kako bi njima bilo lakše. Naravno, nisam besćutna na razne životne okolnosti koje zadese čovjeka. Pa danas svatko može preko noći ostati na cesti, bez ičega. Da se razumijemo.
Ali prije par mjeseci konkretno sam prijateljici podastrijela dokaze: Ti pušiš. Ok. To je 25 kuna na dan. Svaki dan piješ kavu u kafiću. To je 13.50 kn na dan. A piješ i popodne, ali uzet ću ti samo jednu kavu na dan. To je mjesečno 1.078,00 kn. A da ne nabrojim da isto tvoj suprug puši i s tobom pije kavu. Možda joj se tada činilo da sam babaroga, a ne prijateljica, no ipak sam dala do znanja da nije meni uvijek baš sve, kako mi u Istri kažemo – rože fiori (kad ti ruže cvatu). Samo sam joj htjela razbiti iluziju da ona nema manevar za štednju, a ja imam. Ili da je meni lakše.
U redu, svi mi imamo svoja mala zadovoljstva i neke rituale, ali kada zapne ili kada se nema, nema šanse da ću piti kavu u kafiću kad mogu skuhati kući lončić kave za sebe i supruga za petinu jedne kave. Nema izgovora. Prvo plan, pa prioriteti, pa akcija. Svi ćemo usput i skliznuti s tog puta. Pa i ja sam puno puta. Ali kad imate zdravu odgovornost prema novcu onda nema vrludanja.
Danas Davida učim istim stvarima. S nama sudjeluje u planiranju u onim stvarima u kojima što se njegove dobi može razumjeti. Osjeća se i važan kad može dati koji prijedlog ili savjet. Ako ništa drugo, zabavno je kad vas dijete prekori.
Danas nije isplativo ulagati u stambenu štedionicu. Poticaji nisu više ni približno onakvi kakvu su tada bili. O kamatama na štednju da i ne govorim. Jedno je vrijeme bilo isplativo ulagati u nekretnine. Čini mi se da i taj trend lagano pada iako cijene nekretnina ne padaju. Čini mi se za malog čovjeka, koji nema poveću količinu novca sa strane, nije pametno – osim ako se radi o mjestu stanovanja.
Uvijek se može izdvojiti neki postotak iz plaće za nešto. S vremenom se postotak zakotrlja i više nego što možda vidimo na samome početku kad je to sitna brojčica.
Ne mora se izdvajati iznos ako vam izvori iz kojih dolazi plaća ne dozvoljavaju manevar u tom pravcu, ali se svakako može šparati na svakodnevnom životu.
Ja osobno puno uštedim kuhajući obroke kod kuće. Radim kruh, slastice, kekse. Mijesim njoke i tijesto. Naravno, toliko sam ispraksirana i vješta da to radim usput dok još nešto drugo radim. Ali svakako je veliki iznos na kraju mjeseca koji je pridonio našoj financijskoj stabilnosti u ovo ludo vrijeme. Znam tu je puno mojeg truda, no svatko u našoj kući daje doprinos. To su mali, ali zasigurno važni koraci koji nas mogu osnažiti u financijskom smislu.
Svaki dan ponekad svjesno, a najvećim dijelom nesvjesno, učimo Davida financijskoj odgovornosti koja će mu jednom koristiti u budućnosti jer budućnost uvijek i ne samo za to, počinje u roditeljskoj kući.
A kad se s roditeljima živi, definitivno savjetujem da počnete štedjeti. Ne samo da ste tada bezbrižni, nego tada možete najviše uštediti. A kad se zaposlite – ne kupujte automobile, može se i busom, a ni hodanje ako nije predaleko nije na odmet.
Istražite što vama u ovom trenutku daje priliku za štednju iz plaće ili nekog drugog izvora ili na čemu u svakodnevnom životu možete uštedjeti a da ne osjećate da ste se zakinuli ili da se pretvorite u škrticu jer to nije poanta života. Kad to učinite, koliko god mali iznos bio, on je baza za nešto što još ne vidite, ali tu je. Dat će vam s vremenom manevar.
Ni ja, kad sam krenula u stambenu štednju, nisam mislila da će se njemačke marke pretvoriti u euro i da će se moja investicija poduplati. Ni sanjala nisam da će cijene nekretnina krenuti tako rasti. Ali da sam tada kao i većina mojih prijatelja kupila auto, vjerujem da bi situacija bila drugačija.
Može se – samo se trebaju odrediti prioriteti, zacrtati fleksibilni ciljevi i dati si hrabrosti, korak po korak, a onda se stvarno Svemir udruži i otvori priliku baš kao što je i mojim roditeljima. Sve se zakotrlja kao gruda snijega, prenosi zeneinovac.
