Već je više od mjesec dana otkad se, nakon godine lockdowna, život u Izraelu gotovo potpuno vratio u normalu. Lokali se otvaraju, zaposlenost je narasla, djeca idu u vrtiće i škole, više se nitko ne boji zaraze koronom pa se vraćamo u gužvu i djeci nadoknađujemo gradivo o snalaženju u svakodnevici kao što su gradski prijevoz, tržnica, udaljeni i veliki dućani… Koncertne dvorane i bazeni još nisu otvoreni za djecu, s obzirom na to da nisu cijepljena, pa se ponašamo kao šopingholičari.
Dječake ipak najviše zanimaju gradilišta s pripadajućim strojevima, koji su ponovno pokrenuti nakon što je Izrael cijepio palestinske radnike, pa ponovno iz Palestinske autonomije mogu dolaziti na bauštelu u Jeruzalem, i sve dizalice, bušilice i bageri rade punom parom. Tijekom mjeseci neimaštine zbog obustave poslova i nagloga gubitka prihoda naučili smo sami praviti osnovne namirnice poput kruha i tijesta, a kad smo ponovno stali na svoje noge, kupili smo šminkerski originalni stroj za proizvodnju svježe tjestenine. Ispada nam fenomenalno, ali vidimo da nam ipak treba i ona vješalica za sušenje, koja sprečava da se rezanci ponovno slijepe u jednu masu.
Kao i uvijek kad je kriza, kako u vrijeme intifade ili raketiranja tako i u vrijeme epidemije – najviše pate trgovci na centralnoj tržnici jer ljudi izbjegavaju gužvu. Zato sad po sve što trebam odlazim na “šuk”, pa i po fancy talijanske alate za ručno rađenje paste, da zarade mali trgovci koji su u godini lockdowna najviše patili.
