Ponekad je lijepo kad se snovi ostvare Ali, ponekad nam unište svaku nadu
Pariz. Grad ljubavi. Gdje god pogledaš, ljudi ruku pod ruku. Miriše na tople, svježe pečene kroasane. Ulični svirači sviraju klasične francuske šansone koje su ti poznate iz raznih filmova i serija. Još i Eiffelov toranj u pozadini – jednostavno ga moraš vidjeti!
Pariški sindrom: san se susreće sa stvarnošću Tako barem misle neki – osobito ako tamo nikada nisu bili. Istina je da je Pariz tek veliki grad poput mnogih drugih. I tamo kiši, miriše na ispušne plinove i ljudi žure na posao i iznervirano trube kad presporo prelaziš ulicu. Turisti koji su zamislili čistu romantiku često se gorko razočaraju. Zapravo, poznati su čak i slučajevi u kojima su posjetitelji iz Japana razvili zablude, napade panike ili depresiju kada je njihov san o Parizu razbila stvarnost.
Krajem osamdesetih, psihijatar Hiroaki Ota, koji je radio u Francuskoj, u tom je kontekstu skovao izraz „pariški sindrom“, koji se prvenstveno odnosi na razočaranje zbog mjesta za odmor za koje zamišljamo da je rajsko. Ali, ne mora se govoriti o gradu ljubavi ili o ljetnom odmoru kako bismo iz prve ruke osjetili pariški sindrom: svaki san nosi rizik da nas razočara – ako se ne ostvari.
Bilo da se radi o željenoj težini koju smo konačno postigli, o povišici za koju smo se morali žestoko boriti ili o torbici koju smo si konačno mogli priuštiti nakon četiri mjeseca štednje: često zaključimo da nas ono što smo mislili da nam nedostaje kako bismo bili sretni nimalo ne veseli kad to dobijemo – barem ne dugoročno. I onda odjednom nije samo naš cilj ispario, nego i naša nada ili naš san.
Kako se zaštititi od pariškog sindroma Znači li to da ne bismo trebali imati snove i ciljeve? Naravno da ne! Ciljevi i snovi daju nam motivaciju i smisao, zbog čega nikada ne bismo trebali prestati sanjati. Međutim, svoju sreću ne smijemo učiniti ovisnom o ispunjenju sna, nego je trebamo tražiti ovdje i sada. Većina naše pažnje zaslužuje stalno stvari i ljude koje imamo i koji nas okružuju, a ne one koje želimo i one koji nam nedostaju. I to, tj. usmjeravajući fokus na sreću po na putu, umjesto na lovorov vijenac na odredištu, možemo trenirati – npr. redovitim vježbanjem zahvalnosti i usmjeravanjem pogleda na ono što je pozitivno u našem životu.
Dobra stvar u tome: kad to učinimo i budemo zadovoljni sa stvarnošću, a da nam se sve želje ne ispune, možemo sanjati onoliko veliko koliko želimo, a i dalje smo imuni na pariški sindrom – jer se naši snovi jednostavno ne moraju ostvariti kako bismo bili sretni. Stvarnost ne mora odgovarati našim idejama kako bismo se u njoj osjećali ugodno, a Pariz ne mora biti grad ljubavi s mirisom kroasana kako bismo u njemu mogli provesti prekrasan odmor. Istina, nismo razočarani zbog stvarnosti ili svojih snova – nego zbog sebe.
Usput, mali savjet sa strane: ako tri sata dnevno gledaš putovanja i modne trendove ili fitness ciljeve na Instagramu, zapravo treniraš upravo suprotno od onoga što je rečeno, tj. koncentriraš se na ono što ti nedostaje. To ne samo da potiče opće nezadovoljstvo, nego i povećava osjetljivost na pariški sindrom – uostalom, gotovo sve na Instagramu uvijek izgleda ljepše nego u stvarnosti. piše miss724sata
