Stric i strina su mi u Njemačkoj već 20 godina, sestra i zet u Kanadi. Ovog ljeta smo konačno bili svi zajedno kod kuće i Boga mi nažalili su se i jedni i drugi. Pun mi je k… bio njihovog jaukanja na život tamo, i uvijek bi se to zavrsilo sa ‘jao, šuti nemoj da se žališ, extra ti je ovde kod kuće’. Nisam se žalio – glasio je jedan od komentara.
Kada je riječ o tome gdje je život slađi, gdje je ljepše, a gdje teže, primjećuje se uvreženo mišljenje da čovjek mora striktno da se odluči čije tlo će da hvali, a čije da kudi. To je primijetio i jedan od korisnika ove društvene mreže.
Ono što moram da primijetim je da kod nas postoji taj snažni doživljaj gastarbajtera kao nekog ko je ‘izdao’ (možda malo prejaka riječ) i onda nema pravo da priča bilo šta negativno svojoj zemlji, ili ako slučajno krene da upoređuje pa nešto negativno kaže o zemlji domaćinu obavezno bude ‘pa što si onda otišao’. Vidim izraženo crno/bijeli način posmatranja na stvari – piše u komentaru.
Upravo je to odlaženje u obe krajnosti – glorifikovanje života u inostranstvu sa jedne strane, odnosno jadikovanje nad svojom sudbinom u tuđini bez namjere da se vratite, s druge strane, razlog zašto ne može da se sagleda realna slika života “ovdje” i “tamo”.
A kako, zapravo, izgleda život preko grane, ispričala je Željana Veličković.
Ova 25-godišnja djevojka je prije tri godine odlučila da spakuje kofere i svoju sreću potraži u Frankfurtu. Nakon što je u početku išla na šemu “tri pa tri”, odnosno tri mjeseca u Njemačkoj, pa tri mjeseca u Srbiji, ubrzo je odlučila da sredi papire i nastani se “za stalno”.
Kada sam završila srednju školu, znala sam da neću pokušavati da studiram jer nisam vidjela sebe u Srbiji u nekoj daljoj budućnosti. Imam rođake u Njemačkoj, pa sam u početku odlazila kod njih u goste i tada sam samo potvrdila da je Njemačka mjesto gdje želim da živim – započinje svoju priču Željana i objašnjava da je ključni momenat odlučivanja da se odseli u inostranstvo bilo nezadovoljstvo na posljednjem poslu koji je radila i otkaz koji ju je natjerao da razmisli da li želi dalje da pokušava da se bori u svojoj zemlji ili je, jednostavno, došao momenat da okuša sreću “tamo daleko”.
-U jednom momentu mi je ‘prekipjelo’ na tadašnjem poslu i odlučila sam da dam otkaz. Preko agencija sam ubrzo pronašla ponude za rad u Frankfurtu u jednom kafiću i bez razmišljala sam otišla. Ostala sam prvi put tri mjeseca, vratila sam se kući, ali sam tada shvatila da u Srbiji nije više moje mjesto i da mi nedostaju moj stan, moj posao, ali i prijatelji koje sam tamo stekla – nastavlja svoju priču ova djevojka koja je sada već tri godine “trajno” nastanjena u ovom njemačkom gradu na Majni.
Porodica i prijatelji koje je u Srbiji “ostavila” joj često veoma nedostaju, pogotovu kada su praznici, rođendani ili ostali povodi kojima bi željela da prisustvuje, ali je daljina onemogućava.
Dođu nekada dani kada mi bude jako teško i kada poželim da pošaljem sve dovraga, spakujem kofere i vratim se kući. To su momenti kada sam bolesna, kada je Badnje veče, Božić… Ipak, kada me prođe taj trenutak slabosti, ‘sastavim se’ i nastavim dalje – povjerava se Željana o teškim trenucima.
Da se razumijemo, ja vvolim svoju zemlju. Tu sam rođena, odrasla, išla u školu, tu je sve ono što je istinski moje. Međutim, ovdje sam se uklopila, odgovara mi sistem i to potvrdim svaki put kada dođem kući. Volim da dođem, volim da vidim svoju veliku porodicu i prijatelje, ali na određeni period. Nadam se da će i moja porodica moći češće da dolazi kod mene u budućnosti i onda znam da će sve biti ljepše i lakše – kaže Željana Veličković za kraj. prneosi “Hayat
