Ovaj fenomen, poznat kao déjà vu, dugo je zbunjivao filozofe, neurologe i pisce.
Počevši od kasnih 1800-ih, počele su se pojavljivati mnoge teorije o tome što bi moglo uzrokovati déjà vu, što na francuskom znači “već viđeno”. Ljudi su mislili da to možda proizlazi iz mentalne disfunkcije ili možda neke vrste moždanog problema. Ili je to možda bilo privremeno ‘štucanje’ u inače normalnom radu ljudskog pamćenja. No, sve do nedavno ova tema nikako nije dolazila na red u području znanosti, piše The Conversation.
Prelazak s paranormalnog na znanstveno
Početkom ovog tisućljeća, znanstvenik po imenu Alan Brown odlučio je napraviti pregled svega što su istraživači otkrili o déjà vu do tog trenutka. Mnogo toga što je uspio pronaći bilo je začinjeno paranormalnim, povezano s nadnaravnim stvarima, poput prošlih života ili psihičkih sposobnosti. Pronašao je studije u kojima su ispitani obični ljudi o njihovim déjà vu iskustvima. Iz svih tih radova, Brown je uspio prikupiti neka osnovna otkrića o ovom fenomenu. Na primjer, utvrdio je da otprilike dvije trećine ljudi doživi déjà vu u nekom trenutku svog života. Utvrdio je da je najčešći okidač za déjà vu scena ili mjesto, a sljedeći najčešći okidač je – razgovor. Utvrdio je i da je kroz stoljeća u medicinskoj literaturi bilo nagovještaja o mogućoj povezanosti između déjà vu i nekih vrsta napada u mozgu.
Brownova recenzija dovela je temu déjà vu u sferu mainstream znanosti jer se pojavila u znanstvenom časopisu koji obično čitaju znanstvenici koji proučavaju spoznajne procese, a također i u knjizi namijenjenoj znanstvenicima. Njegov je rad poslužio kao katalizator znanstvenicima da osmisle eksperimente za istraživanje déjà vu.
Testiranje déjà vu u psihološkom laboratoriju
Potaknut Brownovim radom, još jedan istraživački tim počeo je provoditi eksperimente s ciljem testiranja hipoteza o mogućim mehanizmima déjà vu. Istraživali su skoro stoljeće staru hipotezu koja je sugerirala da se déjà vu može dogoditi kada postoji prostorna sličnost između trenutne scene i scene koje se niste prisjetili u sjećanju. Psiholozi su ovo nazvali gestalt hipotezom familijarnosti.
Na primjer, zamislite da prolazite pokraj bolničke stanice na putu u posjet bolesnom prijatelju. Iako nikada prije niste bili u ovoj bolnici, zapanjeni ste osjećajem da jeste. Temeljni uzrok ovog iskustva déjà vu mogao bi biti taj da raspored scene, uključujući namještaj i određene predmete u prostoru izgleda kao neka druga scena koju ste doživjeli u prošlosti.
Možda je način na koji je smještena stanica za njegu – namještaj, predmeti na pultu, način na koji je prostor povezan s hodnikom – isti kao što je bio raspoređen set stolova za dobrodošlicu na školskom događaju na kojem ste bili godinu dana ranije. Prema gestalt hipotezi familijarnosti, ako vam ta prethodna situacija sa sličnim izgledom kao sadašnja ne padne na pamet, mogli biste ostati samo s jakim osjećajem familijarnosti za trenutnu.
Kako bi istražio ovu ideju u laboratoriju, tim je upotrijebio virtualnu stvarnost kako bi smjestio ljude unutar scena. Na taj način su mogli manipulirati okruženjima u kojima su se ljudi nalazili – neke su scene dijelile isti prostorni raspored dok su inače bile različite. Kao što je predviđeno, vjerojatnije je da će se déjà vu dogoditi kada su ljudi bili u sceni koja je sadržavala isti prostorni raspored elemenata kao ranija scena koju su gledali, ali je se nisu sjećali.
Ovo istraživanje sugerira da jedan od čimbenika koji pridonosi déjà vu može biti prostorna sličnost novog prizora s onim u sjećanju kojeg se trenutno ne uspijeva svjesno prizvati u sjećanje. Međutim, to ne znači da je prostorna sličnost jedini uzrok déjà vu. Vrlo je vjerojatno da mnogi čimbenici mogu pridonijeti onome što prizor ili situaciju čini poznatom. U tijeku su daljnja istraživanja kako bi se ispitali dodatni mogući faktori koji dovode do ovog tajanstvenog fenomena, zaključuje The Conversation.
