Nataša danas ima 34 godina i ona već 14 godina živi u kući svog otmičara. Nataša živi u kući u kojoj je bila zarobljena punih 8 godina, u kući u kojoj je bila pretučena, izgladnjela i pretvorena u se*sualnu robinju, sve dok 23. avgusta 2006. godine nije odlučila da pobjegne…
Ali počnimo ispočetka…
Drugog marta 1998. godine, zazvonio je telefon u policijskoj stanici u Beču. Uznemirena žena je rekla da je njena desetogodišnja kćerka Nataša Kampuš nestala. U nedelju se vratila sa odmora koji je provela sa ocem u Mađarskoj, da bi u ponedeljak otišla u školu iz koje se nikad nije vratila.
Žena je zvala školu, ali su joj rekli da je Nataša propustila sve svoje časove tog dana. To je bio momenta kada je njena majka odlučila da pozove policiju.
Potraga za djevojčicom je počela odmah. Policija je provjerila put od škole do kuće. Nakon toga su počeli da pretražuju obližnje ribnjake. Koristili su policijske pse, ali tragova nije bilo.
Policija je posumnjala na kidnapovanje i počela je potraga. Jedan dečak se javio sa pričom kako je devojčica prisilno uvučena u bijeli kombi. Policija je provjerila svaki automobil koji je odgovarao tom opisu. Tražili su je i u Mađarskoj iz koje se navodno vratila u ponedeljak.
U isto vrijeme policija primećuje Volfganga Priklopila, bivšeg tehničara koji poseduje beli kombi i izgleda slično opisu muškarca koji je dječak dao. Čovjek je objasnio tada da mu kombi služi za prevoz građevinskog materijala. Volfgang nije imao alibi. Tog dana je bio sam kod kuće. Policija je u to vrijeme morala da provjeri oko 700 automobila koji su bili slični opisu, pa su zanemarili Volfganga jer nije djelovao sumnjivo.
Sobica u kojoj je Nataša provela 8 godina zarobljeništva, nalazila se 2.5 metra ispod zemlje. Nije imala prozor. Svjež vazduh je dolazio ventilacijom. Dvoja vrata, teška 140 kg, čuvala su je od ostatka sveta.
Soba je bila potpuno zvučno izolovana. Svi pokušaji da Nataša napravi buku koju bi neko čuo bili su besmisleni. U sobu je bilo moguće ući samo kroz Volfgangovu garažu. Prva vrata bila su sakrivena iza običnog ormara.
Tokom prvih 6 mjeseci zarobljeništva, Nataša nije smjela da napusti svoj improvizovani zatvor. Ali kasnije, kada je Volfgang počeo da joj više vjeruje, puštao je na kratko. Kupio je stvari koje mu je Nataša tražila: mali televizor, tablu, stolicu i sto.
Tokom njenog zarobljeništva, otmičar joj je kupovao igre, časopise i knjige.
Tokom 2004. godine, policijska istraga je krenula pogrešnim putem, sumnjajući na drugog čovjeka koji je počinio slične otmice ranije. U to vrijeme Priklopil je bio sve sigurniji da je počinio savršen zločin.
2005. godine se toliko opustio da je Nataši dozvoljavao da šeta slobodno po kući, dvorištu, da se kupa u bazenu, a jednom je 17-godišnju Natašu odveo i u skijaški centar, a prije toga se pobrinuo da ona ne može nigdje da pobjegne.
Sumnja se da je Volfgang imao različite motive za otmicu. Prema Nataši, on ju je kidnapovao kako bi za njega obavljala kućne poslove. Priklopil je vodio računa da Nataša čita dovoljno knjiga. Zaprijetio joj je da će je ubiti ako pokuša da pobjegne. Ponekad ju je i tukao.
Nataša je ipak uspejla da pobjegne. To se dogodilo 2006. godine kada joj je Priklopil rekao da usisa kola. Dok je on telefonirao, Nataša je otrčala do obližnje kuće i pokušala na vrata. Otvorila joj je starica koja je pozvala policiju.
Policija je pokušala da uhapsi Priklopila ali je ona poginuo pokušavajući da pobjegne. Nataša se rasplakala kada je čula za to. Njena reakcija na smrt otmičara navela je novinare da pomisle da je razvila Stokholmski sindrom. Ali sama Nataša je to porekla tvrdeći da je Priklopil kriminalac.
Po Natašinoj priči snimljeni su filmovi, napisane knjige.
Nataša Kampuš se danas bavi crtanjem, studira fotografiju. Uprkos užasnom djetinjstvu, ona kaže da je srećna.
Pošto je nasledila kuću u kojoj je bila zarobljena, prije 14 godina odlučila je da se preseli tamo. Danas ima 34 godine i živi u kući u kojoj je doživjela najveće strahote. Ugasila je Fejsbuk profil jer su je ljudi vrijeđali, govoreći da je sve “slagala, iscenirala”. Nema nalog ni na Tviteru “jer neću da poterećujem ljude svojim vizijama budućnosti.”
Ubrzo nakon što se dočepala slobode pričala je kako sanja da ima djecu, ali sada je promenila mišljenje. Psihijatri vjeruju da ona ima mentalnu blokadu i da ne može da pusti i zaboravi prošlost.
