Živimo stresne živote i često fokus prebacimo na neke manje bitne probleme kojima se okupiramo. Zaboravljamo da sutra nije nikome obećano i da treba da živimo u svakom trenutku. Treba da se fokusiramo na primarne stvari u životu i pokažemo našim voljenima koliko ih volimo i koliko nam znače dok ne bude kasno.
1. Zapamtite šta je bitno u životu
Dajan Grej je bila 42-godišnja samohrana majka kada je njen 14-godišnji sin Ostin umro. Grej, sada predsjednik Fondacije Elizabet Kjubler Ros, trudi se da na osnovu sopstvenog iskustva ukaže ljudima šta je zapravo važno u životu. Stavlja naglasak na ljude spram materijalnih stvari.
Ona kaže: „Kada osoba koju voliš umre, to te tako udari u glavu da sredi tvoje prioritete. Nekada sam provodila mjesece u agoniji oko savršenog ormara, savršenog tepiha i savršene boje zida. Nije bitno. To su samo stvari.” Ovu filozofiju ona primijenjuje i u radu sa svojim smrtno bolesnim pacijentima. Pomaže im da shvate kako žele da žive prije nego što zaista odu. Pacijenti joj ne govore o tome koliko im je njihov automobil značio već koliko će im nedostajati da provode vrijeme sa svojim psom, kako žele da se više igraju sa svojim unucima ili kako žele da budu tu kada im se kćerka uda. Grej kaže: „Shvatate da stvari poput automobila koji vozite ili kuće u kojoj živite suštinski nisu važne”.
2. Postoji jedno pitanje koje ćemo svi imati na kraju našeg života
Kada se smrt približi, postavlja se jedno veliko pitanje: Da li će me pamtiti? Drugim riječima, mi ćemo se u nekom trenutku zapitati: „Da li je moj život bio važan?“
Grej kaže: “Ljudi žele da znaju da će biti upamćeni”. To ne znači samo po pokretanju sljedeće velike tehnološke kompanije ili postizanju statusa slavne ličnosti, već po stvaranju nezaboravnih trenutaka, stvaranju razlike i autentičnost. Ako je ovo pitanje koje ćemo postaviti kada umremo, pitanje koje se nameće dok smo živi je, pa kako i po čemu želim da me pamte?
Klasični citat Maje Anđelu je „Naučio sam da će ljudi zaboraviti šta ste rekli, ljudi će zaboraviti šta ste uradili, ali ljudi nikada neće zaboraviti kako ste učinili da se osjećaju kraj vas”. Eto ideje kako da nekome dragom uljepšate dan, pokažite mu koliko vam žnači jer život je kratak.
3. Kada vam unutrašnji osjećaj kaže da uradite nešto, uradite to
Ponekad čak izreke ili citati na naljepnicama govore istinu i suštinu, kao što je npr.: “Idi za svojim srcem”. Ova popularna izreka postaje sve dublja u kontekstu mortaliteta, kaže Barbara Mur, menadžerka službi za podršku i direktorka kampa STARS, kampa za ožalošćenje kojem je pomogla da se pokrene u zdravstvenom sistemu za medicinske sestre u Džordžiji. „Jedina stvar koju sam naučila je da ukoliko ti unutrašnji osjećaj kaže da uradiš nešto, bolje da to uradiš!“ ona kaže.
Evo primjera kako sam ja naučila ovu lekciju: Porodica jednog od pacijenata sistema donirala je satove za sve sobe u stacionarnom centru. Jedne noći isporučili su posljednje satove oko devet uvečer . Još uvijek sam bila na poslu i spremala se za kamp, razmišljala kada bi bilo najbolje da napišem zahvalnicu kako bih pokazala svoju zahvalnost za donaciju. Da li bi bilo bolje da to uradim odmah te noći? Ili da sačekam jutro? „Uradila sam to ipak prije nego što sam otišla. Stavila sam poruku u pacijentovu sobu, a on je umro rano ujutru.” Iskoristite svoju intuiciju za sretniji život.
4. Oprostite sebi
Nije neuobičajeno nositi intenzivnu krivicu. Možda krivimo sebe za stvari koje smo uradili ili nismo uradili ili osjećamo kajanje zbog puteva kojima smo krenuli, a ne išli. I ako postoji dosta savjeta za smanjenje krivice, nije uvijek lako otarasiti se griže savjesti.
Majkl Arciga, socijalni radnik i kapelan u Crossroads Hospiceu, kaže da vjerska tradicija smrtno bolesnog pacijenta može uticati na njihovu zabrinutost oko kraja života. „Kada pacijenti duhovnog porijekla imaju žaljenje, strahove i brige, oni moraju da čuju da im Bog bezuslovno oprašta i da se Njegova vjernost prema njima nikada nije promijenila“, kaže Arciga. Duhovni nemir će se sigurno pojaviti na kraju naših života, tako da je neophodno da se utješimo i potražimo oproštaj.
5. Težite porodičnoj harmoniji
Na pitanje šta ljudi na samrtnoj postelji najviše žele, Grej nam otkriva: „Oni ne žele da članovi njihove porodice budu u neskladu. Bolest ili gubitak u porodici mogu izazvati ružne svađe: cjenjkanje oko novca, otkrivanje tajni ili oslobađanje skrivenih ljutnji. Ova čežnja za jedinstvom može biti povezana sa željom da se iza sebe ostavi mirno naslijeđe”.
Malo ljudi želi da njihova porodična zaostavština bude puna napetosti, tako da ima smisla da ljudi na samrti izražavaju nadu u pomirenje među voljenima. U mnogim slučajevima, to je komplikovano, ali rješenja mogu biti jednostavna. Evo kako da poboljšate svoj odnos sa odraslim bratom i sestrom.
6. Recite ljudima šta želite da znaju
Deljenje riječi ljubavi, potvrđivanja i ohrabrenja može radikalno uticati na druge na pozitivan način, ali otvaranje prema toj ranjivosti može biti teško i lako je suzdržati se u našim trenutnim interakcijama.
Ejmi Džoj Smit, dežurna medicinska sestra u Crossroads Hospiceu u Pensilvaniji, kaže: „Sutra nije obećano. Sve što zaista imamo je trenutak u kome se nalazimo. Nikada ne propustite priliku da nekome kažete kako se osjećate”. Grej se sjeća 81-godišnjeg čovjeka koji je umirao na Badnje veče. Želio je da njegova porodica nema razloga za tugu. Podsjetio je svoje najmilije da je otišao na preko 40 krstarenja, imao priliku da se oženi ljubavlju svog života i da se ne plaši smrti.
7. Napravite sjajnu životnu priču
Činilo se da svi zaposleni dijele sličan osjećaj na osnovu iskustava: vjerovatno ćemo umrijeti kako smo i živjeli..
Arciga kaže: „Uopšteno govoreći, pacijenti koji su živjeli živote vjere, dobrote, velikodušnosti, ljubaznosti i radosti mogu da umru veoma mirno i sa mnogo voljenih oko sebe dijele lijepe uspomene”.
Dok smo još živi, možemo da biramo priče koje će nam životi ispričati, ali kad budemo odlazili, željećemo da ispričamo naše priče – naše ljubavne priče, priče o našim preživjelima, naše herojske priče, naše roditeljske priče, naše priče o karijeri – šta će biti tema ovih priča?
