Nerijetko oni koji pate od Kotarove iluzije misle da su hodajući leševi. Neki sebe smatraju bestjelesnim duhovima koji će živjeti zauvijek, piše ScienceAlert.
Bez obzira na specifične varijacije, pacijenti sa Kotarovim sindromom doživljavaju vrlo iskrivljenu realnost, u kojoj negiraju postojanje svojih tijela i svakodnevnih potreba. Uobičajena posljedica je samoizgladnjivanje.
U jednom slučaju, sredovječna žena sa historijom anksioznosti i psihoze počela je da doživljava nihilističke iluzije i govori stvari poput „Ja sam mrtva“. Zatim je prestala da jede i odbijala je lijekove.
Drugi slučaj uključuje 49-godišnjeg muškarca koji je prestao da brine za svoju tjelesnu dobrobit i počeo da razdaje svoje lične stvari. Odbijao je da jede i mislio da neki zli ljudi žele da ga ubiju. Nedjelju dana nakon prijema u bolnicu, rekao je doktorima da je već mrtav i da „njegov želudac ne radi, da se njegova jetra raspala, da je njegov mozak paralizovan i da u njegovom licu nema krvi“. Ostajao je nepokretan u krevetu i tvrdio da čuje glasove koji mu govore da je đavo.
Oko 100 sličnih sličajeva trenutno postoji u naučnoj literaturi. Prvi zabilježeni slučaj je iz 1880, kada je francuski neurolog Žil Kotar opisao novi tip depresije sa „anksioznom melanholijom, idejama prokletstva ili odbačenosti, neosjetljivošću na bol, iluzijama o nepostojanju koje se tiču sopstvenog tijela i iluzijama o besmrtnosti“.
Pacijent kojeg je opisivao bila je 43-godišnja žena koja je tvrdila da nema mozak, nerve, želudac ili čak dušu. Ona također nije jela zato što je smatrala da je besmrtna.
Nekoliko nedjelja nakon što su joj doktori prepisali aripiprazol, lijek za šizofreniju, njeni simptomi su se popravili.
Danas neki naučnici misle da Kotarov sindrom možda nije posebna bolest, već simptom osnovnih problema kao što su bipolarni poremećaj, šozofrenija, depresija ili historija upotrebe droga ili epileptičkih napada.
Analiza Kotarovog sindroma 2018. godine otkrila je da su tri od četiri pacijenta koji su tvrdili da umiru imala utisak da ih virusi ili bube izjedaju iznutra. Jedan 35-godišnji pacijent je mislio da osheća crve u svom mozgu. Drugi pacijent je pitao doktore „Zašto moram da jedem kad sam već mrtav?“.
Do današnjeg dana se vrlo malo zna o Kotarovom sindromu ili zašto se njegovi simptomi preklapaju sa drugim zdravstvenim problemima.
Analiza literature o Kotarovom sindromu sugeriše da skoro 90 posto pacijenata ima simptome depresije, dok 65 posto ima anksioznost. Samo mali broj prijavljuje auditivne ili vizuelne halucinacije.
Dobra vijest, međutim, jeste da se ovi zastrašujući simptomi mogu efikasno tretirati. Antipsihotici, antidepresivi, psihoterapija i čak elektrokonvulzivna terapija su sve tipične terapije koje mogu imati pozitivne rezultate.
U najboljem slučaju, pacijenti sa Kotarovim sindromom mogu se izvući iz svoje poremećene realnosti u roku od samo dvije nedjelje farmakoterapije. prenosi hayat
