U hladnom, plavom sjaju ekrana laptopa, Rejčel je počela da plače.
Bilo je to početkom 2018. a stan oko nje bio je mračan i tih – tako drugačiji u odnosu na udoban dom koji je ranije dijelila sa mužem, pomislila je tada 28-godišnjakinja.
Nalila je sebi još jednu veliku čašu vina i ponovo sjela za kuhinjski sto.
“Preselila sam se kod prijateljice jer nisam imala gdje da idem”, kaže ona.
“Nije bila tamo tako često. Sada mi je drago zbog toga, što imam taj prostor da se sredim. Ali vjerovatno nije trebalo da provodim toliko vremena sama… vaš um neprestano analizira.”
Skoro u istom trenutku, 320 kilometara daleko, tada 26-godišnji Rob surfovao je vladinom veb-stranicom tražeći savjet.
“Moja djeca su spavala gore”, kaže on.
“Znao sam da moram da ostanem priseban zbog njih”, navodi on.
Robova (sada bivša) žena otišla je skoro godinu dana ranije.
“Ona je patila od perioda lošeg mentalnog zdravlja i odlučila je da želi da ostane sama. Nisam i ne krivim nju za to”, priča Rob.
“Ali to ne znači da, kada nas je napustila, nisam bio skrhan – koliko zbog naše dvoje djece, toliko i zbog sebe. U vrijeme kada sam počeo da tražim savjet o razvodu, samo sam želeo da nastavim dalje, za dobro svih”, prisjeća se on.
Prema najnovijim vladinim podacima, objavljenim prošlog septembra, bilo je nešto više od 102.000 razvoda u Engleskoj i Velsu u 2017.
Iako je većina njih bila između parova suprotnog pola koji su bili u srednjim i kasnim četrdesetim, gotovo 12.000 onih koji su se razveli su, kao Rejčel i Rob, bili u dvadesetim godinama.
U stvari, starost u kojoj vezujete čvor smatra se faktorom rizika kada je u pitanju razvod, a smatra se da su oni koji se vjenčaju u tinejdžerskim i ranim dvadesetim godinama izloženi većem riziku.
Istraživanje o ženama koje su se prvi put udale 1976. pokazalo je da se više od 50 odsto onih koje su se udale kada su imale manje od dvadeset godina razvelo do svoje 30. godišnjice.
Vjerovatno, sa pojavom aplikacija za upoznavanje – i porastom ‘mikro varanja’ – nikada nije bilo teže biti mlad i venčan.
“Bilo je veoma bolno”, kaže Rejčel.
“Dvije godine je to preuzelo moj život i osjećala sam se kao da sam slomljena. Znam da to zvuči dramatično, ali nikada nisam doživela ništa slično – fizičku bol od tuge pri pomisli da je moja veza, za koju sam mislila da je zauvijek, iznenada gotova.”
Osim emocionalnih posljedica braka koji je okončan tek što je počeo, i ona i Rob postali su žrtve (ponekad) složenog pravnog uređenja razvoda.
“Dvije godine nakon što smo se vjenčali, saznala sam da je moj muž imao aferu. Bilo je užasno, ali nisam htjela da okončam brak”, kaže Rejčel.
“Tako smo proveli šest mjeseci krijući to od svih, pretvarajući se da je sve u redu i pokušavajući da to rešimo.”
Ipak, na kraju se pokazalo da su posljedice narušenog povjerenja prevelike i par je odlučio da se razvede.
“Tih prvih šest mjeseci pokušaja da to riješimo otežalo nam je situaciju kada smo konačno došli do razvoda”, kaže Rejčel.
“Ako živite sa nekim šest meseci nakon što ste saznali za njegovu aferu, ne možete se zakonski razvesti na osnovu preljube. Poslije toliko bola, ojsećala sam se kao da sam kažnjena jer sam pokušala da spasem brak.”
Uprkos činjenici da ga je Robova žena napustila, shvatio je da će morati da ostanu u braku još godinu dana da bi mogao da podnese zahtjev za razvod na temelju napuštanja.
“Osjećao sam se kao da nisam u stanju da nastavim sa životom. Bio sam samohrani roditelj u tom trenutku. Trebalo mi je više od tri mjeseca da uštedim dovoljno za troškove.
“Samo sam želeo da se pokrenem, jer je osjećaj da sam u limbu zaista narušavao moje mentalno zdravlje.”
Umjesto da čekaju, i on i njegova bivša supruga su podnijeli molbu na osnovu „nerazumnog ponašanja” – što znači da su morali da podnesu niz razloga zbog kojih više ne mogu da nastave brak sa svojim partnerom.
“Mislim da razvod ne bi trebalo da bude tako lak kao označavanje kvadratića”, kaže Rob.
“Ali dok sam popunjavao ove razloge, kao što (moja bivša žena) nije pomagala sa računima i nije igrala ulogu u brizi o djeci, sve što sam stalno razmišljao je kako će se loše ojsećati kada bude morala da pristane na njih.”
Brojne predstojeće zakonske reforme u Engleskoj i Velsu znače da uskoro partneri više neće morati da pripisuju krivicu kada je u pitanju razvod.
“To bi ga učinilo manje bolnim”, kaže Rob.
“Ali pretpostavljam da nijedan razvod nikada neće biti lak.”
Rejčel je saglasna i dodaje: „Pogotovo kada se svi oko vas smire.”
Tridesetjednogodišnja Rubi je bila u braku dvije godine prije nego što je odlučila da se rastane od muža.
“Potičem iz tradicionalne porodice, koja je oduvek vjerovala da je brak svetinja”, objašnjava ona.
“Moje tri sestre su bile udate tako mlade, kada sam upoznala bivšeg muža sa 26 godina, uplovila sam se u vezu jer sam željela ono što one imaju. Vjenčali smo se za godinu dana.”
Međutim, čim je vihor uzbuđenja oko vjenčanja prošao, počele su da se pojavljuju pukotine.
“Bili smo veoma različiti ljudi – nešto što nisam prestala da saznajem”, objašnjava ona.
“Ništa nije pošlo po zlu. Bio je sjajan na mnogo načina, ali nešto je nedostajalo između nas. Stalno smo se svađali i nije bilo razumijevanja među nama”, kaže ona.
“Saznala sam da je slao poruke drugim ženama i to mi je konačno otvorilo oči da se nikada nismo trebali vjenčati”.
Iako se par složio oko rastanka, Rubina porodica nije bila podrška.
“Mislim da su duboko u sebi željeli da budem srećna, ali svi mojih godina su se tek vjenčali i nisu razumjeli zašto to nama ne uspjeva”, prisjeća se ona.
“Mama je sjela pored mene i rekla: ‘Ne trudiš se dovoljno. Moraš da budeš bolja žena.’ To je za mene bio zaista nizak udarac”, dodaje Rubi.
Tokom braka, Rubi kaže da je pokušala da „promijeni sve” na sebi u pokušaju da to uspije.
“Skratila sam radno vreme da bih bila prisutnija kao supruga”, priča ona.
“Prestala sam da se bavim određenim hobijima da bih mogla više vremena da provodim radeći stvari koje voli moj muž”, kaže ona.
“I on se žrtvovao, ali na kraju smo oboje bili jadni. Pokušala sam to da objasnim mami, ali ona je mislila da bi sramota zbog razvoda bila gora za mene nego da živim u nesrećnom braku”.
Zbog stida, Rubi se osjećala kao da nije dorasla vršnjacima koji su se skrasili.
Kaže da se osjećala kao da je „pala na osnovnom testu zrelosti, kao da nešto nije u redu sa mnom.”
I za Rejčel je razvod izazvao osjećanje srama.
“Moji roditelji su još zajedno, a moja braća i sestre su srećni u braku. Cijeli život sam pratila ovaj šablon koji je glasio: ‘zaposli se, udaj se, imaj decu'”, kaže ona.
“Počela sam da se osjećam kao crna ovca u porodici. Kao da sam sve zabrljala.
“Stalno sam razmišljala o tome koliko bi me se roditelji stidjeli – kada su se u stvarnosti osjećali tako loše zbog mene, ali u to vrijeme je bilo bolno realno.”
Klinička psihološkinja doktorka Rejčel Endrju ističe da ako se razvod dogodi „u trenutku kada ga vrlo malo ljudi oko vas još nije iskusilo”, onda je lako osjećati se veoma usamljeno.
Terapeut za odnose i autor Priručnika za srećne parove, Endrju G. Maršal, slaže se: „Razvod će uvijek biti udar na vaše samopoštovanje. Neuspjeh i stid su uobičajene emocije, ali one mogu biti posebno akutne ako pogledate oko sebe i svi ostali su u prvom naletu ljubavi.”
Za Rejčel je viđanje sa prijateljima postalo teže.
“Družila sam se sa par prijatelja parova i bili su sjajni, ali provoditi vrijeme sa njima bilo je bolno.
“Pretpostavljam da sam provela čitave svoje dvadesete osjećajući se pomalo samozadovoljno da sam sređena i srećna i na neki način čekajući da svi drugi to sustignu. Sada moji prijatelji planiraju vjenčanja, a ja izlazim prvi put od svoje sedamnaeste”.
Biti prva osoba u grupi vršnjaka koja je prošla kroz razvod može učiniti zaista teško životno iskustvo još težim, objašnjava doktor Endrju.
“Biti prvi u grupi prijateljstva kome se brak raspao ili će se raspasti u trenutku kada svi oko vas ulaze u nešto dugoročno može biti neverovatno porazno”, kaže on.
“Vaše emocije mogu da se kreću od bijesa i tuge do straha, a povrh toga, vjerovatno ćete i dalje voljeti drugu osobu”, dodaje.
“Što više životnog iskustva imate, više možete staviti emocije u kontekst i ne dozvoliti im da vas preplave, ali mlađi ljudi se zaista mogu mučiti da shvate da će sve što osećaju jednog dana proći” kaže Endrju.
Rob kaže da mu je to što ima djecu olakšalo osjećaj nade.
“Oni pate, ali su i loptice energije. Mogao sam pasti u bunar tuge i samosažaljenja, ali mi to nisu dozvolili”, prisjeća se on.
“Morao sam da ustanem i spremim ih za grupnu igru. Morao sam da idem na posao da bih mogao da nastavim da plaćam kiriju za nas.”
Međutim, bilo je teže kada je u pitanju viđanje sa prijateljima.
“Mi smo samo gomila momaka koji su prijatelji godinama. Svakog petka idemo u kafanu”, kaže Rob.
“Pokušao sam da nastavim to da radim (moja mama bi uzela djecu), ali je bilo teško. Alkohol je izbacio svu zlobu koju sam ojsećao u sebi”, priznaje on.
“Nisam ponosan na sebe, ali bih završio pijan i svađao se. Razbio sam prozor na kući.”
Na kraju je Rob shvatio da je u krizi i morao je nešto da preduzme.
“Momci su pokušavali da budu tu za mene tako što su me napili i izveli, ali ja bih na kraju plakao i mislim da niko od njih nije znao šta da kaže da bi mi bilo bolje”, kaže on.
“Shvatio sam da ću biti dobro ako prestanem da pijem, tako da sam bio trijezan šest mjeseci.”
Rubi je odlučila da se na neko vreme udalji od roditelja i starih prijatelja.
“Preselila sam se u novi grad i dobila novi posao”, objašnjava ona.
“Nisam mogla da izbacim negativne misli o sebi iz glave. Znala sam da moram da napravim promjenu.”
Poslije šest mjeseci, ponovo je počela da izlazi.
“Prvi sastanak na koji sam otišla bio je pomalo katastrofalan. Imala sam 29 godina, a momak 26. Kada sam mu rekla da sam usred razvoda, ponašao se stvarno čudno u vezi sa tim”, kaže ona.
“Kao da sam u jednom trenutku bila samo djevojka sa kojom je izlazio, a sljedećeg me je video kao nekog mnogo starijeg, sa svim ovim prtljagom.
“Od tada sam bila mnogo suzdržanija kada je riječ o ljudima.”
Doktor Endrju kaže da je normalno osjećati krivicu zbog kraja veze.
“Morate shvatiti da je ono što se dogodilo zbog odnosa između vas oboje”, objašnjava on.
“Ne radi se o vama kao osobi ili o njima kao osobi.
“Mlađi ljudi su skloniji da se bave apsolutnim stvarima – da misle da se ‘ovo desilo zato što nisam bio dovoljno dobar’ – ali, ako se veza raspadne, radi se o vezi, a ne samo o jednoj osobi.”
Za Rejčel se zabavljanje pokazalo kao pozitivnije iskustvo.
“Osjećala sam se potpuno nesvjesno, zaista. Postojala su sva ta nova pravila o tome kada treba da šaljete poruke ljudima i koliko često treba da ih viđate”, prisjeća se ona.
“Ipak, nakon što sam toliko dugo brinula o svom braku, pokazalo se da je to bila zabavno odvraćanje pažnje.”
I Rejčel i Rubi su i dalje same i ne žure prije nego što uplove u bilo kakve nove veze.
Rob je nedavno počeo da se viđa sa nekim novim.
“Moja bivša žena i ja smo sada u dobrim odnosima. Prošlo je nekoliko godina, ali sada se osjećam pozitivnije nego prije kraja braka.”
Rubi polako ponovo počinje da viđa roditelje.
“Ipak, odlazak je bio najbolja stvar koju sam uradila”, kaže ona.
“Razvod me je naučio da ne moram stalno da tražim njihovo odobrenje, da sam ja svoja osoba i da sam odgovorna za vlastitu sreću”, dodaje Rubi.
“Bilo je to teško putovanje, ali ovo je kao svjetlo na kraju tunela.” (BBC)
