Srce nam se ubrzava, dlanovi se znoje, mišići se naprežu, želudac se grči i koža pecka, a ipak iz nekog razloga uživamo u tome.
Neke od najdugovječnijih TV emisija govore o zastrašujućim serijskim ubicama, a milioni ljudi hrle u tematske parkove kako bi bili bačeni naglavačke i visili u zraku.
Žašto volimo osjećati strah? Prema psihologu Malcolmu Schofieldu, sve se svodi na evoluciju, biologiju i društvo.
Naime, naš biološki odgovor na osjećaj straha, poznat kao borba ili bije, instinktivno se razvijao hiljadama godina sa svrhom da nas pripremi za situacije opasne po život.
Dok su historijski to mogli biti sabljozubi tigrovi, danas su prijetnje znatno manje, ali naš biološki odgovor i dalje postoji. Postoji i argument da nas je pop kultura uslovila da mislimo da se moramo suočiti s opasnošću da bismo izgledali jako.
Tu je i nalet adrenalina koji doživljavamo kada smo uspaničeni, što može izazvati veliku ovisnost. Te stvari zajedno značile su da stajati pred strahom i otići sa događaja nepovrijeđeni donosi nama i našim umovima veliki osjećaj zadovoljstva – barem nekima od nas.
Gledajući horor film ili ulaskom u ukletu kuću, mi prisluškujemo duboko ukorijenjenim ljudskim instinktima i pobjeđujemo strah pred nama.
To kasnije potiče mozak da oslobodi osjećaje dobre volje kao način da nas nagradi za preživljavanje. Međutim, previše uživanje u opasnosti, posebno kada je to stvarno, moglo bi ukazivati na psihopatiju i ekstremno rizično ponašanje.
Strah od sigurnosne mreže je u redu, ali ako se nađete u potencijalno smrtonosnim situacijama da biste se uplašili, to bi moglo ukazivati na nešto mračnije, rekao je dr. Schofield, predavač na Univerzitetu Derby.
Ovdje on dalje ulazi u nauku koja stoji iza straha i šta previše uživanja može otkriti o našim ličnostima i mentalnim stanjima.
Zašto uživamo u strahu
Dr. Schofield, koji se specijalizirao za paranormalna vjerovanja, religijska vjerovanja i duhovnost, rekao je da postoji nekoliko razloga, ali sve ovisi o tome koliko je situacija “stvarna” u pogledu našeg nivoa uživanja.
“Gledanje horor filma je zastrašujuće, ali niste u opasnosti. Ako se bavite ekstremnim sportom, poput skakanja padobranom, postoji veća opasnost, ali opet, ako je sve sigurno, velika je vjerovatnoća da ćete biti dobro i da je i dalje prijatno. Međutim, u nepredvidivoj, opasnoj situaciji koja dolazi niotkuda, strah koji doživljavate je manje poželjan”, kazao je.
To je trostruko – evolutivno, biološko i društveno, smatra stručnjak.
“Iz evolucijske perspektive, teško smo osposobljeni da tražimo strah jer smo evoluirali da ga osjećamo. Naši preci koji nisu osjećali strah imali su veću vjerovatnoću da ih tigrovi pojedu i da ne prenesu svoje gene dalje. Druga teorija je biološka i taj strah nam daje adrenalin koji može izazvati ovisnost. Teorija koja se više temelji na društvu je da nas mediji i naše porodice socijaliziraju da mislimo da je suočavanje sa strahom znak snage”, dodaje.
Ako strah nije stvaran, uključenje u njega daje nam element kontrole, a to može nadoknaditi nedostatak kontrole koji imamo u vlastitim životima. prenosi Klix
