Spasovdan je praznik koji ove godine pada, 13. juna i smatra se da taj dan ne treba raditi nikakav težak posao.
Vazdesenje Gospodnje ili Spasovdan je veliki praznik za koji se vjeruje da može da spasi kuću od nevolje, a djecu od bolesti.
Poštovan je veoma i u predhrišćanskom vremenu, a tradicionalno je izuzetno cijenjen i poštovan u doba cara Dušana. Smatra se da nije slučajno što je čuveni Dušanov zakonik obnarodovan 1349. na Spasovdan, a na isti praznik i dopunjen 1354. godine.
Spasovdan pada uvijek u četvrtak i to šesti po Vaskrsu. Crkva ga praznuje kao Vaznesenje Gospodnje, jedan od 12 velikih praznika i osam Hristovih praznika.
Prema narodnom predanju, tog dana se spasio Bog od rđavih ljudi i otišao – vazneo se – na nebo, a ostala je i priča da je Bog pobjegao na nebo od zlih i nevaljalih ljudi.
Ovo je veoma srećan dan, kada sve valja započinjati.
Od davnina je Spasovdan, kao duboko ukorijenjena svetkovina u narodu, proljećni praznik stočara i zemljoradnika. Smatra se veoma srećnim varovnim danom kada sve valja započinjati i zato se zove još Spasovlje.
Običaji na Spasovdan
Prije zore, na Spasovdan Krstonoše pohode zapise – osveštana stabla, najčešće hrastove ili neke voćke, mahom divlje kruške. Noseći barjake i krst, narod stiže pod stablo zapisa, kiteći ga vijencima cvijeća i darujući raznim đakonijama.
Te litije se priređuju radi napretka usjeva (ljetine), kiše i boljeg berićeta. Krstonoše idu u krug oko zapisa, moleći se i pjevajući, dok pop činodejstvuje, a ranije je ponegdje bio običaj da sveštenik u provrćeno stablo stavlja zapis da “čuva selo od crva”.
Takvih osveštanih dubova ima u mnogim krajevima, ponajviše u Šumadiji i Vasojevićima. Smatraju se svetim stablima, koja je grehota dirati, a kamoli sjeći.
Zapisano je da je jednom domaćinu kraj Topole, koji je odsjekao zapis na svojoj njivi u namjeri da ga isječe za kapiju, grom udario u dvorište gdje je ležao pojsečeni zapis, baš kada je ženio sina, i rastjerao svatove.
Na Spasovdan se ne radi da grom ne bije i, kako vjeruju u leskovačkom kraju, ne dođe na čovjeka “lošotinja” i da insekti ne opustoše njive. Posebno je bio raširen običaj da se na Spasovdan po njivama, zabranima, torovima, košnicama, baštama pobadaju krstovi od ljeskvine (zakršćavanje ljetine), ako to nije učinjeno na Đurđevdan.
Pobadan je i ljeskov štap i rasijecan na vrhu, u visini grudi, a u rasjek je stavljen kraći prut i tako pravljen krst kojim može da se vidi sa svih strana.
U nekim krajevima bio je običaj da se od osušenog svinjskog brava sačuva vilica i na Spasovdan pojede, da im “sva svinja ubuduće bude slatkorana”, odnosno da im prija sve ono što “po gori popasu i iz korita poloču”.
Kosti od oglodane vilice se ne razdvajaju, nego se sa sve zubima okače u pčelinjaku, da bi pčele u rojevima napredovale.
“Koliko sela toliko i adeta.” Tako se u nekim krajevima rano išlo u jagode i na Spasovdan se izjutra ne jede ništa dok se ne okuse jagode. Negdje je, pak, bio običaj da kad se prvi put od godišnjih plodova i namirnica okusi o Spasovdanu (mlijeko, meso, voće).
Ponegdje se čak i vjerovalo da ne valja okusiti novo voće ako su nekom djeca umirala, dok najprije ne razdijele sirotinji od tog novog voća za dušu svoje djece, jer će, u protivnom, na onom svijetu jdeca ostati bez tog obroka i grišće svoje prste umjesto obroka, govoreći da su im ga roditelji pojeli.
Bio je i običaj da se na Spasovdan, prije sunca, kupa u reci ili moru i da se do ovog dana ne pije mlijeko od muže u toj godini, pa je ovo prvo kušanje mlijeka propraćeno nizom običaja radi povećanja mliječnosti i boljeg skorupa, uz prskanje mlijekom i zalivanje vodom za vrat, da bi bilo mlijeka kao vode.
U nekim selima oko Požege na posudu s vodom, u kojoj su i mnoge razne trave, stavljana je debela cerova kora, koja se probuši i kroz nju procijedi malo mlijeka, da se hvata kajmak debeo kao cerova kora, prenosi Stil.
